nedjelja, 15.04.2012.
RAZAPINJANJE
Razapinjanje
Četiri snažna čovjeka koji, po izgledu, čine mi se Židovi, i kao takvi dostojniji križa od osudenih, sigurno iz iste kategorije bičvalaca, iskaču s jedne staze na stratište. Obučeni su u kratke tunike bez rukava i imaju u rukama čavle, dekice i užeta, koje pokazuju s dosjetkama trojici osudenih. Svjetina se uzbuđuje u okrutnom ludilu.
Satnik Isusu nudi amforu, da pije mješavinu mirišljivog vina što ublažuje bolove. Ali Isus odbija. Dva ga razbojnika naprotiv, piju mnogo. Zatim amforu sa širokim otvorom, otčepljenu, stavljaju pored ogromnog kamena na samom rubu vrha.
Osuđenima nareduju da se svuku. Dva razbojnika to čine bez ikakvog stida. Štoviše, zabavljaju se čineći bestidne čine prema svjetini, a naročito prema svećeničkoj skupini koja je sva u bjelini u svojim lanenim haljinama, i koja se malo pomalo vratila na malu, onu nižu poljanu, služeći se svojom osobinom provlačenja. Svećenicima su se pridružila dva, tri farizeja i drugi siledžije, što ih je mržnja sprijateljila. A vidim i poznate osobe, kao farizeja Dokanu i Jišmaela, prismoznanca Sadoka, Helija iz Kafarnauma ...
Krvnici nude tri krpe osuđenima da ih stave na slabine. I razbojnici ih uzimaju s najužasnijim psovkama. Isus, koji se polako svlači poradi ljute boli, to odbija. Možda misli da će sačuvati kratke gaće koje je imao za vrijeme bičevanja. Ali kad mu je rečeno da i njih skine, On pruži ruku da prosi krpu od krvika za zaštiti svoju nagost. Upravo je Poništeni, dotle, da mora tražiti jednu krpu od zločinaca.
Ali, Marija je to vidjela i skinula je dugu i finu bijelu tkaninu što joj pokriva glavu ispod tamnog plašta u koji je Ona prolila već tolike suze. Uzima je, ne puštajući da joj padne plašt, i daje je Ivanu da je pruži Longinu za Sina. Satnik uzima veo bez prigovora i kad vidi da će se Isus sasvim svući, stojeći okrenut ne prema svjetini nego prema dijelu gdje nema naroda, pokazujući tako svoja leda isprugana modricama i mjehuricima, kako krvare iz otvorenih rana ili iz tamnih krasta, pruža mu majčino platno. I Isus ga prepoznaje. Omota si njime više puta karlicu, učvršćujući ga dobro da ne padne ... I na platno do sada natopljeno suzama, padaju prve kapi krvi, otvorile su se kada se sagibao da skine sandale i da odlozi haljine i krv ponovno počne izbijati.
Sada se Isus okreće prema mnoštvu. I vidi se tako da su i grudi, ruke, noge bile izudarane bičevima. Na visini jetre je ogromna modrica, a ispod lijevog rebranog luka sedam je jasnih izbočenih crta što se završavaju sa sedam razderanih rana što krvare u ljubicastom krugu ... divlji udarac biča u toliko osetljivoj zoni dijafragme. Koljena izranjena od ponovljeni||h padova, započetih odmah nakon hapšenja, a završenih na Kalvariji, crna su od zgusnute krvi i otvorena na čašici, naročito desnoj, u obimnoj krvavoj razderini.
Svjetina mu se ruga kao u zboru: »Oh, ljepotan ! Najljepši od sinova čovječjih ! Kćeri jeruzalemske ti se klanjaju ...«
I intoniraju u tonu psalma: »Dragi je moj bijel i rumen, ističe se među tisućama. Glava je njegova kao zlato čisto, uvojci kao palmine mladice, crne poput gavrana. Oči su njegove kao golubi nad vodom potočnom; zubi su mu kao mlijekom umiveni, u okvir poredani. Obrazi su njegovi kao lijehe mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno, usne su mu ljiljani iz kojih smirna teče. Ruke su mu zlatno prstenje puno dragulja, prsa su njegova kao čista bjelokost pokrita safirima. Noge su mu stupovi od mramora na zlatnom podnožju. Stas mu je kao Liban, vitak poput cedra. Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti« i smiju se, i urliču: »Gubavac ! Gubavac ! Jesi li, dakle, bludničio s idolom kad te je Bog tako udario ? Nisi li mrmljao protiv svetaca Izraelovih kao Mojsijeva sestra Marija, kada si tako kažnjen ? Oh, oh ! Savršeni ! Jesi li Sin Božji ? Ma, ne ! Pometnuće si Sotonsko ! Barem je on, Mamona, moćan i jak. Ti... si nemodan i odvratan dronjak.«
Razbojnici su privezani na križeve i doneseni na njihovo mjesto, jedan s desne, drugi s lijeve, ovako + + +, u odnosu na mjesto određeno za Isusa.
Urlaju, kunu, proklinju, a naročito kada se križevi prenose u rupe i kad ih tamo treskaju, tarući im na taj način bila konopcima. Njihove su psovke na Boga, na Zakon, na Rimljane, na Židove, upravo paklenske.
Sada je red na Isusa. On se blago spušta na drvo. Ona dva razbojnika bila su toliko buntovna da ni Četiri krvnika nisu bila u stanju da svrše posao, morali su pomagati vojnici i držati ih, da ne bi nogama odbacili mučitelje koji su ih vezivali za zapešća. Ali za Isusa nije potrebna pomoć. Liježe i stavlja glavu tamo gdje mu kažu da je stavi. Otvara ruke kako mu kažu da učini, pruža noge kako mu naređuju. Jedino što se pobrinuo da si dobro namjesti svoj veo.
Sada se njegovo dugačko tijelo, vitko i bijelo, ističe na tamnom drvetu i na žutom tlu. Dva krvnika mu sjedaju na prsa da ga drže nepomičnog. I ja razmišljam kakav pritisak i kakvu je bol morao osjećati pod onim teretom .Treći mu uzima desnu ruku držeći je jednom rukom na prvom dijelu podlaktice, a drugom na kraju prstiju. Četvrti, koji već ima u ruci dugačak čavao zaoštren na četverouglatom struku, koji se završava u okrugloj glavi, širokoj kao veći solad iz prošlih vremena, gleda da li rupa, već načinjena u drvu, odgovara zglobu lakatne kosti bila, podiže čekić i zada prvi udarac.
Isus, koji je imao zatvorene oči, na oštru bol krikne i zgrči se, raskolači oči što plivaju u suzama. Mora da je grozna bol koju osjeća... Čavao prodire kidajući mišiće, vene, živce, lomeći kosti...
Marija odgovara na krik svoga mučenog Stvorenja jecajem koji je skoro kao jadikovka zaklanog janjeta, i sagnu se kao slomljena, držeći glavu među rukama. Isus, da je ne bi mučio, više ne viče. Ali udarci su tu, po planu, oštri, željezo protiv željeza... a kad se pomisli da je ispod živi ud koji ih prima.
Desna ruka je pribijena. Prelazi se na lijevu. Rupa ne odgovara zapešću. Tada uzimaju konopac, vežu njime lijevo zapešće i vuku, vuku dok ne iščašiše zglob, dok ne otkinuše tetive i mišiće, pored toga razderaše i kožu koja je ionako bila isječena uzetima još za hvatanja. I druga ruka mora da trpi, jer je nategnuta po refleksu i oko njenog čavla proširuje se rupa. Sada se dostiže tek početak pešćaja, blizu bila. Mire se sa stanjem i pribijaju gdje mogu, tj. između kažiprsta i drugih prstiju po sredini pešćaja. Ovdje čavao ulazi lakše, ali uz veću bol, jer mora sasjeći važne živce, tako da prsti ostaju nepokretni, dok se ostali prsti desne ruke grče i trzaju, čime pokazuju na njihovu vitalnost. Ali, Isus više ne viče, samo se čuje neki promukli jauk iza jako zatvorenih usana, a suze od užasa boli padaju po zemlji nakon što su pale na drvo.
Sada na red dolaze noge. Nekih dva metra i više od kraja križa, nalazi se mali klin, jedva dovoljan za jednu nogu. Na njega dovode noge da se vidi da li mjera odgovara. I tako je malo prenisko, te noge loše pristaju, protežu ih, uhvativši za gležnjeve Mučenika. Hrapavo drvo križa trlja tako rane, pokreće krunu koja se odmaknu čupajući novu kosu i prijeteći da padne. Jedan mu je krvnik iznova natače na glavu udarcem šake...
Sada, oni koji su sjedili na Isusovim prsima ustaju da se premjeste na koljena, budući da Isus i nesvjesno povlači noge videći kako bliješti na suncu vrlo dugačak čavao, dvostruko duži i dvostruko širi od onoga kojim su pribijali ruke. I pritiskuju oguljena koljena i jadne stučene potkoljenične kosti, dok druga dvojica vrše mnogo težu radnju, tj. pribijaju jednu nogu na drugu, nastojeći da spoje dva zaglavka zastopalja zajedno. Kolikogod pazili i držali noge nepomičnima, gležanj i prste uz klin, podmetnuta se noga ipak izmače zbog vibracije čavla, i moraju čavao skoro ponovno izvaditi15 jer, nakon što je ušao u mekane dijelove, čavao, izbivši, pošto je probio desnu nogu, morao je biti pomaknut malo više, u sredinu. I lupaju, lupaju, lupaju... Čuje se samo okrutno udaranje čekića po glavi čavla, jer sva se Kalvarija pretvorila u napregnute oči i uši da bi uhvatila svaki čin i šum, i u tome uživala. Uz taj surovi zvuk željeza čuje se prigušeni jecaj golubice, promuklo jecanje Marije, koja se sve više saginje na svaki udarac, kao da bi čekić ranjavao Nju, Majku Mučenika. I nije čudo da izgleda kao da je pred slomom od tolike muke. Razapinjanje je užasno. Slično bičevanju po žestokoj boli, ali je okrutnije kada se gleda, jer se vidi kako Čavao nestaje u živom tijelu. Ali je zauzvrat kraće. Dok bičevanje iscrpljuje svojim trajanjem.
Sada vuku križ od rupe, i on odskakuje po neravnu tlu, tresući ubogog Raspetoga. Podižu križ koji dva puta izmiče onima koji ga dižu i prvi put odjednom pade, a drugi put na svoj desni krak, zadajući oštru bol Isusu, jer iznenadni stres pomiče izranjene udove. Ali kad je napokon križ upao u svoju rupu, i prije nego što bijaše učvršćen kamenjem i zemljom, ljulja se u svim pravcima, prouzrokujući neprestano pomicanje jadnog Tijela obješenog na tri čavla. Trpljenje mora biti jezivo.
Sva težina tijela pomakne se prema naprijed i prema dolje, a rupe se proširuju, naročito ona lijeve ruke, i proširuje se rupa na nogama dok krv šiklja jače. I dok krv iz nogu kaplje uzduž prstiju na zemlju i po drvetu križa, krv iz ruku teče po nadlakticama, jer su one više kod bila nego kod pazuha, po sili položaja, i oblijeva rebra silazeći od pazuha prema pojasu. Kruna se, za ljuljanja križa prije nego što je učvršćen, pomaknula, jer je glava udarala natrag, zabijajući odostrag u zatiljak veliki čvor trnja, čime se završava bodljikava kruna, a sad se vraća natrag da se smjesti na čelo i grebe, grebe, nemilosrdno.
Konačno, križ je učvršćen i tu je sad samo patnja od: biti razapet. Podižu i razbojnike koji se, jednom postavljeni okomito, deru kao da im živima deru kožu zbog boli od užeta što im režu zapešća, od čega im ruke postaju crne, s nabreknutim venama kao da su užeta. Isus šuti. Svjetina, međutim, više ne šuti. Nego, naravno, započinje paklenu graju.
Sada vrhunac Golgote ima svoj trofej i svoju počasnu stražu. Na najvišem dijelu (strana A) Isusov križ. Na strani B i C druga dva.
Pola satnije vojnika u stanju pripravnosti unaokolo vrha, unutar ovog kruga naoružanih desetorica, prisiljenih da se slegnu, a koji bacaju kocke na haljine osudenih. Uspravan, na nogama između Isusova kriza i onog desnog, Longin. I izgleda da drži počasnu stražu Kralju Mučeniku. Druga polovina satnije, odmara se, pod komandom Longinova pomoćnika, a nalazi se na stazi slijeva, na nižoj maloj poljani, u očekivanju da bude upotrebljena ako zatreba. Kod vojnika je skoro potpuna nezainteresiranost. Samo poneki kad-tad pogleda razapete. Longin, međutim, promatra sve sa zanimanjem i pažljivo, uspoređuje i prosuđuje. Uspoređuje razapete, naročito Krista i gledatelje. Njegovo prodorno oko ne gubi nijedne pojedinosti. A da bi bolje vidio brani se rukom od sunca, jer mora biti da mu je sunce dojadilo.
Ali, doista, sunce i jest neobično - žućkasto-crvene boje kao od pozara. A zatim, izgleda da se požar odjednom gasi zbog jednog velikog oblaka, koji kao da je od pakline, koji se diže tamo iza judejskih gorskih lanaca i koji brzo leti prema nebu, nestajući iza ostalih brda. I kada se sunce opet pojavi, tako je živo, da ga oko teško podnosi. Promatrajući tako, spazi Mariju, upravo ispod strmine, kako uzdignutim bolnim licem gleda prema Sinu. Poziva jednog od vojnika koji se kockaju i kaže mu:
»Ako Majka hoće da se uspne sa sinom koji je prati, neka dođe. Štiti je i pomozi joj.«
I Marija s Ivanom, kojeg Longin smatra »sinom«, ulazi po stepenicama uklesanim u sedrastoj stijeni, mislim, i prolazi kroz red vojnika idući do podnožja križa, ali malo odmaknuta da bude viđena i da vidi svog Isusa. Svjetina joj odmah nazdravlja najsramotnijim uvredama. Izjednačujući je u psovkama sa Sinom. Ali Ona, dršćućim i blijedim usnama nastoji samo da ga utješi s bolnim osmijehom na kojem se suše suze što ih nikakva snaga volje ne uspijeva zadržati u očima.
Mnoštvo, počevši od svećenika, pismoznanaca, farizeja, saduceja, herodovaca i sličnih, nastoje sebi priuštiti zabavu vrteći se unaokolo, penjući se strmom stazom, prolazeći uzduž krajnje uzvišice i silazeći drugim putem ili obratno. I dok prolaze ispod vrha po drugoj poljani, ne propuštaju ponuditi svoje bogohulne riječi u počast Umirućem. Sva ružnoća, krvoločnost, mržnja i bezumlje što su ih ljudi kadri učiniti svojim jezikom, obilno bivaju posvjedočeni ovim paklenskim ustima. Najbjesniji su članovi Hrama, a njima pomažu farizeji: »Pa, dakle ? Spasitelju ljudskog roda, zašto se ne spasavaš"? Zar te je napustio tvoj kralj Belzebub ? Odrekao te se ?« - deru se svećenici.
A jedna rulja židova: »Ti koji si pred samih pet dana, pomoću demona, učinio da ti Otac reče ... ah, ah, ah ! da će te proslaviti, kako to da ga ne podsjetiš da održi svoje obećanje ?« A tri farizeja: »Hulitelj ! Spasavao je druge, govoraše, pomoću Božjom ! A ne uspijeva spasiti sam sebe ! Hoćeš da ti se vjeruje ? E, pa onda učini čudo ! Ne možeg više, eh ? Sada su ti ruke pribijene i gol si.« A saduceji i herodovci vojnicima: »Pazite na čarolije, vi koji ste uzeli njegove haljine ! Unutra ima pakleni znak !«
Mnoštvo u zboru: »Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati. Ti koji razaraš Hram ... Ludo ! ... Gledaj ga, slavni i sveti Hram Izraela. Nedodirljiv je, o oskvrnitelju ! A Ti umireš.«
Drugi svećenici: »Hulitelju ! Zar si ti Sin Božji ? Pa siđi odatle, onda. Ošini nas gromom, ako si Bog. Ne bojimo te se i pljujemo na Tebe.«
Drugi koji prolaze i klimaju glavom: »Zna samo plakati. Spasi se ako je istina da si Izabrani !«
Vojnici: »Pa, spasi se, dakle ! Pretvori u prah ovaj ološ nad ološem ! Da ! Vi ste ološ carstva, židovski nitkovi. Učini to ! Rim će te staviti na Kapitol i klanjati de ti se kao božanstvu !« Svećenici s onom koji im kumuju: »Bile su slađe ruke žena od krakova križa, zar ne ? Ali gledaj: već su tamo spremna da prime tvoj ... (i kazu besramni izraz). Imaš tu cijeli Jeruzalem za djevera (provodadziju).« I zvižde kao kočijaši. Drugi bacaju kamenje: »Promijeni ih u kruh, Ti, umnožavatelju kruha !« Drugi, oponašajući 'hosana' Cvjetne nedjelje, bacaju grane i viču: »Proklet onaj koji dolazi u ime Demona ! Prokleto njegovo kraljevstvo ! Slava Sionu, koji ga otkida od živih !«
Jedan farizej postavlja se ispred križa i pokazuje pesnicu, čineći rogobe i kaže: »"Povjeravam te Bogu" ne reče li tako ? Sada te Bog Sinaja priprema za vječni oganj. Zašto ne zove Jonu da ti učini dobru uslugu ?« Jedan drugi: “ne upropašćuj križ udarcima svoje glave. Treba poslužiti i tvojim sljedbenicima. Cijela jedna legija njih umrijet će na tvom drvetu, to ti se kunem Jahvom. A kao prvog staviti ću na nj Lazara. Vidjet ćemo da li ćeš ga, sada, izbaviti od smrti.« »Da ! Da ! Hajdemo k Lazaru. Pribijmo ga s druge strane križa« i papagajski oponašaju Isusa govoreći polagano: »Lazare, prijatelju moj, izađi van ! Razvežite ga i pustite ga neka ide.«
»Ne ! Govorio je Marti i Mariji, svojim ženama: "Ja sam Uskrsnuće i Život." Ah! Ah! Ah! Uskrsnuće ne zna otpraviti smrt natrag, a Život umire !« »Eno tamo Marije s Martom.
Pitajmo ih gdje je Lazar i hajdemo ga potražiti.« I pođu naprijed, prema ženama, tražeći drsko: »Gdje je Lazar ? U palači ?« A Marija Magdalena, dok se ostale prestrašene sklanjaju iza pastira, izađe naprijed, pronašavši u svojoj boli staru srčanost iz vremena grijeha, i kaze: »Idite. Naći ćete u palači rimske vojnike i 500 naoružanih s mojih zemalja, koji će vas uškopiti kao stare jarce određene za hranu robova kod mlinskih kamenova.« »Bezobraznice ! Zar tako govoriš svećenicima ?« »Svetogrdnici ! Rugobe ! Prokleti !
Okrenite se ! Za leđima su vam, ja ih vidim, jezici paklenih plamenova.« Kukavice se okreću, doista ustrašeni, toliko je sigurna Marijina tvrdnja, ali ako nemaju plamenove za ledima, imaju na slabinama vrlo dobro zagiljene rimske sulice. Jer Longin je dao naređenje i pola satnije koja se odmarala ušla je na obaveznu službu i ubada u debelo meso prve na koje nailazi. Ovi bježe vičući i pola satnije ostaje da zatvori prilaze s dvaju puteva i da budu branikom maloj poljani.
Židovi proklinju, ali Rim je jači. Magdalena spusti svoj veo jer ga je bila podigla kad je govorila s napadačima i vrati se na svoje mjesto. Ostale se ponovno priključuju njoj. Ali, lijevi razbojnik nastavlja s vrijeđanjem sa svoga križa. Izgleda da je postao skupljač svih tuđih psovki i sve ih izriguje, završavajući: »Spasi sebe i spasi nas ako hoceš da ti vjeruju. Ti da si Krist ? Ti si luda ! Svijet pripada lukavima, a Boga nema. Ja sam ovdje. To je istina i meni je sve dozvoljeno. Bog ? ... Izmišljotina ! Postavljena da nas se drži mirnima. Neka živi naš ja ! On je jedin kralj i bog !«
Drugi razbojnik, koji je zdesna, ima skoro kod nogu Mariju i gleda je skoro više nego Krista, i od nekog vremena plače mrmošeći: »Majka« kaže: »Šuti. Zar se ne bojiš Boga ni sada kada trpiš ovu muku ? Zašto napadaš onoga koji je dobar ? On je u još većoj muci od nas. A nije učinio ništa zla.« Ali razbojnik nastavlja sa svojim kletvama. Isus šuti. Teško diše zbog naprezanja u svom položaju, zbog groznice, poradi srčanog i disajnog stanja, posljedica bičevanja podnesenog na tako okrutan način i zbog duboke tjeskobe zbog koje se krvlju znojio, nastoji pronaći neko olakšanje, olakšavajući teret koji tišti na noge, prenoseći ga na ruke, naprežući ih. Možda to čini zbog toga da nadvlada grč koji mu već muči noge, a koji se očituje drhtanjem mišića. Ali isti takav grč pojavljuje se i u rukama koje su prenapete u onom položaju i mora da su hladne na svojim krajevima, jer su više uzdignute i bez krvi koja teško dolazi do bila, a zatim kaplje kroz rupe čavala ostavljajući prste bez opticaja.
Naročito prsti lijeve ruke već su mrtvački nepokretni, savinuti prema dlanu. I prsti na nogama izražavaju svoju patnju. Naročito nožni palci, možda zbog toga što im je manje povrijeđen njihov živac podižu se, spuštaju, šire se.
Trup potom otkriva svu svoju patnju svojim pokretom koji je brz, ali ne i dubok, i umara, a ne daje olakšanja. Rebra vrlo široka i visoka, jer je ustrojstvo ovog Tijela savršeno, sada su proširena preko mjere zbog položaja što ga je tijelo zauzelo i zbog vodenog plućnog otoka (edema), što se sigurno stvorio u nutrini. Ipak ne služe mnogo olakšanju napora disanja, jer cijeli donji trbuh (abdomen) pomaže svojim pokretanjem dijafragmu, koja se sve više koci (paralizira). I navala krvi (kongestija) i obamrlost (asfiksija) povećavaju se iz minute u minutu, kako to pokazuje modra boja koja ističe usne crvenilom upaljenim od groznice i širenju ljubičastog crvenila što boji vrat uzduž vratnih nabreklina i širi se sve do obraza, prema ušima i sljepočicama, dok je nos zašiljen i bez krvi, a oči se utapaju u kolut, koji je modar, jer je bez krvi koja je tekla iz krune.
Ispod lijevog rebranog luka vidi se udarac što se širi od vrška srca, nepravilan, ali žestok; i od vremena do vremena dijafragma duboko podrhtava, unutarnjim grčenjem, što se pokazuje potpunom nategnutošću, ukoliko se može protegnuti na tom jadnom, ranjenom i umirućem Tijelu.
Lice već ima izgled koji vidimo na fotografijama Torinskog Platna, s nosom iskrivljenim i natečanim s jedne strane; pa i držanje desnog oka, gotovo posve zatvorenog od otekline koja je s te strane, još više povećava tu sličnost. Usta su, međutim, otvorena sa svojom ranom na gornjoj usni, sada već svedena na jednu krastu.
Žeđ, nastala od gubitka krvi, od groznice i od sunca, mora da je jaka, tako da On, nesvjesnim pokretom, pije kapi svoga znoja i svoga plača pa i kapi koje silaze s čela sve do brkova i s njima kvasi jezik ... Trnova kruna mu priječi da se nasloni na trup križa da bi pomogao obješenim rukama i olakšao nogama. Cijela kralježnica s bubrezima izvija se van u obliku luka, stojeći odvojena od križa, od karlice na više, snagom inercije koja čini da se prema naprijed izvija jedno obješeno tijelo kao što bijaše njegovo.
Židovi, odbijeni iza male poljane, ne prestaju napadati, a neraskajani razbojnik im je odjek. A drugi, koji sada Majku gleda sa sve većom sućuti, plače i oštro mu vraća kada čuje da pri vrijeđanju zahvaća i Nju. »Šuti. Sjeti se da si rođen od žene. I misli na to da su naše plakale zbog sinova. I bile su to suze sramote ... jer smo mi zločinci. Naše majke su mrtve ... Ja bih htio da ih mogu moliti za oproštenje ... Ali da li ću moći ? Bila je svetica ... Ubio sam je bolju koju sam joj zadavao ... Ja sam grešnik ... Tko će mi oprostiti ? Majko, u ime svoga umirućeg Sina, moli za me.«
Majka podigne za trenutak svoje satrveno lice i gleda ga, tog bijednika, koji kroz spomen na svoju majku i promatrajući Majku, ide prema pokajanju i izgleda da ga miluje svojim golubinjim pogledom. Dizma plače još jače. A to još više podjaruje na izrugivanje svjetinu i drugog razbojnika. Svjetina urla: »Bravo ! Uzmi ovu za majku. Tako će imati dva sina zločinca !« A drugi još gore: »Ljubi te, jer si manja kopija njezinog predragog.« Isus po prvi put odgovara: »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine !« Ova molitva nadvladava svaki strah kod Dizme. Usuđuje se gledati Krista i kaže: »Gospodine, sjeti me se kada budeš u svome Kraljevstvu. Pravedno je da ja ovdje trpim.
Ali, daj mi milost i mir nakon života. Jedanput sam te slušao gdje govoriš i ja budala, odbio sam tvoju riječ. Sada se kajem. I za svoje grijehe se kajem pred tobom, Sine Svevišnjega. Ja vjerujem da Ti dolaziš od Boga. Ja vjerujem u Tvoju moć Ja vjerujem u tvoje milosrđe. Kriste, oprosti mi u ime tvoje Majke i Tvoga Presvetog Oca«.
Isus se okrenu i pogleda ga dubokom samilošcu i pojavi se još prekrasan smiješak na jadnim izmučenim usnama. Kaže: »Ja ti to kažem: danas ćeš biti sa Mnom u Raju«.
Raskajani razbojnik se smirio i ne znajući više molitava koje je kao dijete naučio, ponavlja kao strelovitu molitvu: »Isuse Nazarećanine, kralju židovski, smiluj mi se; Isuse Nazarećanine, kralju židovski, uzdam se u tebe; Isuse Nazarećanine, kralju židovski, vjerujem u Tvoje Božanstvo«. Drugi nastavlja sa svojim psovkama.
Nebo postaje sve mračnije. Sada se oblaci teško otvaraju da propuste sunce. Čak se sve više i više nagomilavaju olovni, bijeli, zelenkasti slojevi, nadilaze se, raspršuju, već prema igrama na zemlji, pa ušuti, iznova, ali zrak je gotovo jeziviji kada šuti, sparan i mrtav, nego kada zviždi, oštar i hitar.
Svjetlo, ranije prekomjerno živo, pretvara se u zelenkasto. A lica poprimaju smiješn izgled. Vojnici, pod svojim šljemovima i u svojim oklopima, prije sjajnim, a sada potamnjelim u zelenkastom svjetlu ispod pepeljastog neba, pokazuju mučne profile kao da su isklesani. Židovi, većinom smeđe kože, kose i brade, izgledaju kao davljenici, toliko njihovo lice postaje zemljano. Žene naliče na kipove od plavkastoga snijega, zbog beskrvne bljedoće koju svjetlo naglašava.
Isus, čini se da je gadno pomodrio kao da se počinje raspadati, kao da je već mrtav. Glava mu počinje visjeti na grudima. Snaga mu naglo nestaje. Dršće usprkos grozici koja ga izgara. I u svojoj slabosti šapuće ime koje je ranije izgovarao sam u dnu srca: »Mama !«, »Mama !« Šapće ga tiho, kao u uzdisaju, kao da je već u lakom deliriju koji ga priječi u onome što bi volja htjela zadržati.
A Marija svaki put nezadrživim pokretom pruža ruke u želji da mu pomogne. A okrutni se narod smije nad ovim grčevima umirućeg, koji se previja od boli. Svećenici i pismoznanci se ponovno uspinju sve do pastira, koji su na maloj niskoj poljani. I, budući da bi ih vojnici htjeli odbiti, odvraćaju riječima: »Ne stoje li ovdje i ti Galilejci ? Tu ćemo stajati i mi koji moramo utvrditi da li je pravdi zadovoljeno sve do kraja. A izdaleka, u ovom neobičnom svjetlu, ne možemo vidjeti«.
Doista, mnogi su se počeli uznemiravati zbog svjetla koje počinje obavijati svijet i poneko se plaši. I vojnici pokazuju na nebo i neku vrsu čunja koji izgleda od škriljca, toliko je mračan i koji se uzdiže kao bor iza jednog vrha. Sliči na morsku pijavicu. Diže se, diže se i izgleda da rađa oblake uvijek sve crnije, kao da bi bio vulkan što izbacuje dim i lavu.
I u tom sumračnom i zastrašujućem svjetlu Isus daje Mariji Ivana i Ivanu Mariju. Saginje glavu, jer je Marija došla pod sami križ da ga bolje vidi i kaže: »Ženo, evo ti tvog sina ! Sine, evo tvoje Majke !« Mariji je lice još više izobličeno nakon ove riječi, jer to je oporuka njezinog Isusa, koji Majci nema ništa drugo dati nego samo čovjeka, On, koji iz ljubavi prema čovjeku Nju lišava čovjeka-Boga, rođenog od Nje. Ali, jadna Majka, nastoji ne plakati, tek nečujno, jer ne može, ne može, a da ne plače ... Kapi plača kapaju unatoč svem naprezanju da ih zadrži, čak i kad se usta bolno smiješe. Njega radi, Njemu za utjehu ... Patnje sve više rastu. A svjetlo se sve više smanjuje.
Iz tog svjetla, kao da je s morskog dna, izranjaju odostrag judejci Nikodem i Josip i kažu: »Odmaknite se !« »Ne može se. Što hoćete ?« - kažu vojnici. »Proći. Mi smo Kristovi prijatelji.« Glavari svecenički se okreću. »Tko se usuđuje priznati prijateljem pobunjenika ?« - kažu rasrđeni svećenici. A Josip, odlučno: »Ja, plemeniti član Velikog savjeta: Josip iz Arimateje, Starješina, a sa mnom je Nikodem, židovski glavar«. »Tko pristaje uz pobunjenike i sam je pobunjenik.«
»A tko pristaje uz ubojice i sam je ubojica Eleazare Anin. Živio sam kao prevednik. A sada sam star i blizu smrti. Ne želim postati nepravedan dok već i Nebo na mene silazi, a s njime i Sudac vječni.« »I ti, Nikodeme ! Čudim se« »I ja, također, i to zbog jedne jedine stvari: Što je Izrael toliko pokvaren da više ne zna prepoznati Boga.« »Gadiš mi se.« »Skloni se onda, i pusti me proći. Samo to tražim.« »Da se još više okužiš ?« »Ako se nisam okužio stojeći pored vas, ništa me više neće okužiti. Vojniče, tebi kesa i znak propusnice.« I pruža satniku, koji je bliže, kesu i voštanu tablicu. Satnik pregledava i kaže vojnicima: »Propustite ovu dvojicu da prođu«.
Josip se s Nikodemom približava pastirima. Ne znam, čak, da li ih Isus uopće vidi u tom uvijek sve gušcem sumraku i s okom koje sc već zastire u agoniji. Ali oni ga vide i plaču neobazirući se na ljudski obzir, usprkos tome što se sada svećenici na njih nabacuju psovkama.
Patnje su sve jače. Tijelo ima prva savijanja vlastita tetanusu i svaka vika mnoštva više ih podražuje. Smrt tkiva i živaca proširuje se do krajnjih (ekstremiteta) izmučenih dijelova trupa, otežavajući sve više dišno (respiratorno) nadimanje, slabo je stezanje (kontrakcija) dijafragme i nepravilno kucanje srca.
Isusovo lice prelazi naizmjenično od žara najintezivnijeg crvenila do zelenkastog blijedila umirućeg, od silnog iskrvarenja. Usta se miču uz veće naprezanje, jer premoreni živci vrata pa i same glave, koji su na desetke puta služili podizanju cijelog tijela, opirući se o poprečnu gredu križa, proširuju grč i na čeljustima. Grlo, otečeno od nabreklih vratnih žila, mora jako boljeti i proširivati svoj vodeni otok (edem) na jezik koji se pokazuje otečen i polagan u kretnjama. Leđa, čak i u trenucima kada ih grčevi tetanusa ne savijaju u potpuni luk od zatiljka do bedara, naslonjena kao krajnje točke na trup križa, sve se više savijaju prema naprijed, jer udovi postaju sve teži pod teretom mrtvoga mesa.
Sve te stvari ljudi vide malo i slabo, jer je svjetlo sada kao tamni pepeo i samo onaj koji je na podnožju križa može dobro vidjeti.
U jednom trenutku Isus omlohavi, opusti se sav naprijed i prema dolje, kao već mrtav, više ne diše, glava mu visi nepomično naprijed, tijelo, od bedara pa naviše čitavo je odvojeno čineći ugao s rukama na križu.
Marija krikne: »Umro je !« Tragičan krik koji se proširi crnim zrakom. Jedan drugi ženski krik joj odgovori i u skupini žena vidim komešanje. Zatim desetina ljudi se udalji podržavajući nešto.
Ali ne mogu vidjeti tko se udaljuje tako. Ima jako malo maglovita svjetla čini se kao da se tone u oblak najgušćeg vulkanskog pepela. »Nije moguće« - deru se svećenici i židovi. »To je pretvaranje ... samo da mi odemo odavde. Vojniče, ubodi ga kopljem. To je dobar lijek da mu se vrati glas.« A budući da vojnici to ne čine, pljusak kamenja i zemljanih gruda lete prema križu, udarajući Mučenika i u povratku udarajući u rimske oklope.
Lijek, kako ironično kažu židovi, čini čudo. Sigurno je neki kamen pogodio u metu, možda u ranu na ruci, ili u samu glavu, jer su nišanili visoko, Isus bolno jaukne i povrati se k svijesti grudni koš ponovno diše s mukom, a glava se pomiče s desne strane na lijevu tražeći mjesto gdje da se nasloni da bi manje trpio, ne nalazeći drugo doli još veću muku. S velikim naporom, upirući se još jedanput na izrmučene noge, nalazeći snagu u svojoj volji, samo u njoj, Isus se ukoči na križu, iznova je uspravan kao da bi bio zdrav u svojoj potpunoj snazi, podiže lice gledajući očima sasvim otvorenim, sav svijet pod svojim nogama, grad u daljini, koji se jedva vidi kao neka nesigurna bjelina u magluštini i crno nebo s koga je nestalo svako plavetnilo i svaki spomen svjetla. I u to zatvoreno, zabijeno, nisko nebo, nalik na veliku kamenu ploču od tamnog škriljca, On viče jakim glasom, pobjeđujući snagom volje, potrebom duše, zapreku ukočenih čeljusti, otečena jezika, grla s vodenim otokom: »Eloi, Eloi, lamma scebacteni ! «...(čitaj: Sebakteni !, ja ga tako čujem) (mislim da je: Sabahtani op.hosana)
Mora osjećati da umire i to u potpunom napuštanju Neba, da bi takvim glasom ispovjedio napuštanje Očevo. Rulja mu se smije i izruguje. Vrijedaju ga: »Ne zna Bog što će s Tobom. Demoni su prokleti od Boga !« Drugi viču: »Da vidimo da li će Ilija, koga On zove, doći da ga spasi«. I drugi: »Dajte mu malo octa, da ispere grlo. To pomaže glasu. Ilija ili Bog, jer je nesigurno što budala hoće, daleko su ... Tu je potreban glas, ako hoće da ga čuju !« i smiju se kao hijene ili kao demoni !
Ali, nijedan vojnik mu ne daje octa i nitko ne dolazi s Neba da ga okrijepi. To je samotna, potpuna, okrutna i nadnaravno okrutna agonija Velike Žrtve.
Vraćaju se lavine očajničke boli koje su ga već pritiskale u Getsemaniju. Vraćaju se valovi grijeha cijeloga svijeta da udaraju u nevinog brodolomca, da ga potope u svojoj gorčini. Vraća se nadasve osjećaj, što više razapinje od samoga križa, što nagoni u očaj više od svake patnje, da ga je Bog napustio i da se molitva ne uzdiže k Njemu ...
I to je konačna muka. To je ono što ubrzava smrt, jer istiskuje posljednje kapi krvi iz pora, jer mrvi preostala vlakna srca, jer dovršava ono što je prva spoznaja toga napuštanja započela: smrt. Jer, to je bilo prvo zbog čega je umro moj Isus, o Bože, koji si Ga udario zbog nas !
Nakon Tvoga napuštanja, poradi tvoga napuštanja što postaje jedan stvor ? Ili luda ili mrtvac.
Isus nije mogao postati lud, jer je njegova inteligencija bila božanska i duhovna kakva je već inteligencija, gospodarila je nad potpunom traumom jednoga koji je udaren od Boga. Postade, dakle, mrtvac: Mrtvac, Presveti Mrtvac, najneviniji Mrtvac. Mrtvac On, koji je bio Život. Ubijen od tvog napuštanja i od naših grijeha.
Tama postaje sve gušća. Jeruzalem iščeznu potpuno. I sama Kalvarija izgleda da nestaje sa svojim obroncima. Samo se vršak vidi, skoro kao da ga tmine drže tako visoko da se prihvati jedino i posljednje preostalo svjetlo, stavljajući ga kao za prinos, s njezinim božanskim trofejem (znakom pobjede), nad barom tekućeg oniksa, da bi ga vidjela ljubav i mržnja. I iz svjetla, koje više nije syjetlo, dolazi Isusov tužan glas: »Žedan sam !«. Tu je, stvarno, vjetar što ožednjuje i zdrave. Neprestani vjetar, sada žestok, pun prašine, hladan, zastrašujući. Zamišljam kakvu žestoku bol mora da je zadavao svojim žestokim puhanjem plućima, srcu, Isusovu grlu, njegovim hladnim, obamrlim, ranjenim udovima. Ali, baš sve se pokrenulo da muči Mučenika. Jedan vojnik ide k posudi u koju su pratioci krvnika stavili ocat sa žuči, da bi se tom gorčinom povećalo izlučivanje sline kod kažnjenika. Uzima spužvu umočenu u tekućinu, natakne je na tanku, ali ipak čvrstu trsku, koja je već spremna tu blizu i pruži spužvu Umirućemu. Isus se pruži željan prema spužvi koja mu prilazi. Sliči na izgladnjelo nejače koje traži majčinu bradavicu. Marija, koja vidi i sigurno na to pomišlja, jeca, oslanjajući se na Ivana: »Oh, a ja mu ne mogu dati ni kapi plača ... Oh, grudi moje, zašto ne curite mlijekom ? Oh ! Bože, zašto, zašto nas tako napuštaš ? Jedno čudo za moje Stvorenje !«
Tko će me podignuti da mu utažim žed svojom krvlju, budući da mlijeka nemam ?...«
Isus, koji je željno sisao trpko i gorko piće, naglo okrene otrovanu glavu zbog odvratnosti od njeg. Mora da je, iznad svega, izjedalo ranjene i ispucane usne. Povuče se, klone, prepušta se. Sav teret tijela pade na noge i prema naprijed. Krajnji, ranjeni dijelovi trpe žestoku muku razdiranja pod teretom tijela koje se prepustilo. Nema nijednog pokreta za olakšanje te boli. Od karlice na više sve se odvojilo od drveta, i tako ostaje. Glava se objesila naprijed poput teškog tereta, da vrat izgleda uduben na tri mjesta: pri dnu grla, gdje je potpuno ulegnut, i s ove i s one strane grudne kosti kao da je isisan podno izrasline. Disanje jc sve više slično zapuhanosti, ali isprekidano. To je već više isprekidani hropac, nego disanje. Svako malo napad bolnog kašlja donosi nešto ružičaste pjene na usne. I razmaci između jednog i drugog disanja bivaju sve duži. Donji dio trbuha već je nepokretan. Jedino se grudni koš još diže, ali mučno, s naprezanjem ... Uzetost pluća postaje sve naglašenijom. I sve slabije, kao da se opet pretvara u djetinji jecaj, biva zazivanje: »Mama !« I jadna šapuće: »Da, zlato, ovdje sam«. A kada ga zastrti pogled ponuka da kaže: »Mama, gdje si ? Više te ne vidim. Zar me i ti ostavi ?«, a nije to prava riječ, nego šaputanje koje jedva može čuti, više srcem nego sluhom, onaj koji hvata svaki uzdah Umirućeg, Ona reče: »Ne, ne, Sine ! Ne napuštam te ja ! Slušaj me, dragi ... Mama je ovdje, ovdje je ... i jedino se muči što ne može doći tamo gdje si Ti ...« To je razdiranje srca ... I Ivan nezadrživo plače. Isus mora da čuje taj plač. Ali ništa ne kaže. Mislim da zbog nastupajuće smrti govori kao u deliriju i da niti ne zna što kaže i na zalost, niti shvaća ohrabrenje majčino ni ljubav Miljenika.
Longin - koji je neopazice ostavio svoj ‘stav odmora’ - ruku skrštenih na grudima i jednom nogom opuštenom, sad ovom, sad onom, da olakša dugo čekanje na nogama, a sada je međutim u ‘stavu mirno’, lijevom rukom na maču, desnom, po pravilu ispruženom niz bok kao da bi bio na stepenicama carskog prijestolja - ne želi se ganuti. Ali, njegovo se lice mijenja u naporu da pobijedi uzbudenje, a oči mu svjetlucaju od plača koji jedino njegova željezna disciplina zadržava.
Ostali vojnici, koji su se kockali, prekinuli su igru, uspravili se na noge, iznova stavivši šljemove kojima su se služili za bacanje kocki, i stoje u skupini pored stepeništa iskopanog u sadri, šutjivi, pažljivi. Drugi su u službi i ne mogu mijenjati položaja. Naliče na kipove. Ali poneki od najbližih i koji čuje Marijine riječi, promrmlja nešto među usnicama i strese glavom. Tišina. Zatim u potpunoj tami jasna riječ: »Sve je izvršeno !«, i zatim disanje sa sve većim hropcem, sa sve dužim stankama šutnje između jednog i drugog hropca.
Vrijeme prolazi u tom tjeskobnom ritmu. Život se vraća kada je zrak prekinut hrapavim drhtajem Umirućeg ... Život prestaje kada se ovaj bolan zvuk više ne čuje. Muka ti je čuti ga ... muka ti je ne čuti ga ... Kaže se: »Dosta tog trpljenja !« i kaže se: »Oh, Bože, nek’ to ne bude posljednji dah !«
Sve Marije plaču, s glavom protiv vitlaca što nanosi zemlju. I dobro se čuje njihov plač, jer sada sva svjetina šuti da može čuti hropce Umirućeg. Još jedna šutnja. Zatim je, s beskrajnom blagošću, s gorućom molitvom izgovorena prošnja: »Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj !«.
Zatim, evo posljednje Isusove boli. Žestok grč, koji izgleda da hoće otrgnuti od drva tijelo pribijeno s tri čavla, diže se do tri puta od nogu do glave, prolazi svim jadnim, izmučenim živcima; podiže tri puta na neobičan način donji dio tijela, zatim ga ostavi nakon što ga je raširio, kao da mu je isprevrnuo utrobu i ona padne i udubi se kao da je ispražnjena; uzdigne, naduje i tako silno stegne grudni koš da se koža uvuče između rebara, a rebra se napinju, pokazujući se ispod kože i ponovno otvaraju rane od bičevanja; od toga mu se glava okreće žestoko jedan, dva, tri puta unatrag i jako udara u drvo, steže u jednom grču sve mišiće lica naglašavajući skretanje ustiju u desno i čini da se širom otvore očni kapci pod kojima se vidi okretanje očne kugle i pokazuje se bjeloočnica. Napinje se cijelo tijelo; u posljednjem od ta tri grča ono je kao nategnuti luk, koji dršće, užas je to gledati, a zatim moćan krik, nezamisliv za ono iscrpljeno tijelo, otme se, razdire zrak, »veliki krik« o kome govore Evandelja, a koji je prvi dio riječi: »Mama« ... i više ništa.
Glava pade na grudi, tijelo naprijed, prestaje drhtanje, prestaje disanje. Izdahnuo je.
Zemlja odgovori na krik Ubijenoga sa zastrašujućom tutnjavom. Izgleda kao da iz tisuće trubalja divovi izvlače jedan jedini zvuk, a k ovom strahovitom akordu evo pojedinih izdvojenih nota, razdirućih munja što paraju nebom u svim pravcima, padajuci na grad, na Hram, na svjetinu ... Mislim da će tu biti onih što su gromom ošinuti, jer su gromovi padali direktno na svjetinu ... Munje su jedino isprekidano svjetlo koje dopušta da se vidi.
I zatim odmah, dok još traju paljbe gromova, zemlja se potrese u vihoru ciklonskog vjetra. Potres i strahoviti zračni vihor spajaju se da bi dali apokaliptičku kaznu huljiteljima. Vrh se Golgote talasa i pleše kao tanjur u ruci luđaka, pod okomitim i vodoravnim udarcima što toliko potresaju tri križa da izgleda da ih moraju prevrnuti.
Longin, Ivan, vojnici, čvrsto se hvataju za što mogu i kako mogu da ne bi popadali. Ali Ivan, dok jednom rukom hvata križ, drugom podržava Mariju koja mu se od boli i od neprestanog ljuljanja naslonila na srce. Ostali vojnici, a naročito oni na strani koja se naglo ruši, morali su se skloniti u sredinu da ne bi bili bačeni dolje sa strmeni. Razbojnici urlaju od straha, svjetina urla još više i htjela bi pobjeći. Ali ne može. Padaju jedni preko drugih, gaze se, strovaljuju se u raspukline tla, ranjavaju se, kotrljaju se po padini, poludjeli.
Do tri puta ponavljaju se zemljotres i orkanski vihor, a zatim nastane potpuna nepomičnost mrtvog svijeta. Samo munje, ali bez grmljavine još presjecaju nebo i rasvjetljuju prizor kako židovi bježe u svim pravcima, s rukama u kosi, ili pruženima naprijed, ili podignutim u nebo, koje su do tada izrugivali, a kojega se sada plaše. Tama se ublažuje sumračnim svjetlom, koje potpomognuto tihim i magnetičnim sijevanjem, dopušta da se vidi kako mnogi ostadoše na tlu: mrtvi ili onesviješteni, ne znam. Jedna kuća gori unutar zidina i plemenovi se dižu uspravni u nepomičnom zraku, stavljajući jednu točku crvenog svjetla na zeleno pepeljastu boju atmosfere.
Marija podiže glavu s Ivanovih grudi i gleda Isusa. Zove ga, jer ga slabo vidi u ono malo svjetla i svojim jadnim očima punim suza. Zove ga tri puta: »Isuse, Isuse, Isuse !« I to je prvi put što ga zove po imenu, otkad je na Kalvariji. Napokon, pod jednim blijeskom što čini kao krunu nad vrhom Golgote, vidi ga, nepomičnog, sveg visećeg naprijed, s glavom toliko pognutom naprijed i u desno, da ramena dotiče obrazom, a s bradom rebra, i shvaća.
Pruža dršćuće ruke u mračan zrak i viče: »Sine moj ! Sine moj ! Sine moj !« Zatim sluša ... Usta su joj otvorena, izgleda da hoće i sa njima slušati, kao što je rastvorila i oči da vidi, da vidi ... Ne može vjerovati da njezinog Isusa više nema ...
Ivan, koji je isto tako gledao i slušao i shvatio da je sve svršeno, zagrli Mariju i nastoji je udaljiti govoreći: »Više ne trpi«. Ali, prije nego što apostol završi rečenicu, Marija, koja je shvatila, oslobada se, okrene se oko sebe, pogne se u luku prema tlu, stavi ruke na oči i vikne: »Sina više nemam !«
I zatetura se i pala bi da je Ivan nije prihvatio na srce, a zatim sjeda na zemlju, da bi je podržao na grudima sve dok druge Marije ne zamijene apostola kod Marije. One to sada mogu, jer ih više ne zadržava gornji krug vojnik, jer sada, kada su Židovi pobjegli, Rimljani su se svi skupili na maloj poljani što je niže, komentirajući ono što se dogodilo.
Marija Magdalena je sjela gdje je bio Ivan i gotovo polegne Mariju na koljena, podržavajući je među rukama i na svojim grudima, cjelivajući beskrvno lice, naslonjeno na milostivo rame. Marta i Suzana sa spužvom i platnom umočenim u ocat kvase joj sljepoočice i nosnice, dok joj Marija Alfejeva cjeliva ruke, dozivajući je u ljutoj boli i čim Marija ponovno otvori oči i kruži pogledom što ga bol otupljuje, kaže joj: »Kćeri, kćeri, draga, slušaj ... reci mi da me vidiš. Ja sam tvoja Marija ... Nemoj me tako gledati !«
I kada prvi jecaj otvara Marijino grlo i pošto padoše prve suze ona, dobra Marija Alfejeva, kaže: »Da, da ... plači ... Sa mnom ovdje, kao kod mame, jadna, sveta moja kćeri«, i kada je čuje da govori: »Oh ! Marijo! Marijo ! Jesi li vidjela !«, ona jeca: »Da ! Da ... ali ... ali kćeri ... oh, kćeri ...« - Ne nalazi stara Marija ništa drugo i plače. Očajnički plač na koji se nadovezuje onaj svih ostalih, tj. Marte i Marije, Ivanove majke i Suzane.
Tu više nema drugih pobožnih žena. Mislim da su otišle, a s njima i pastiri, onda kada se čuo onaj ženski krik ... Vojnici među sobom šapuću: »Jesi li vidio židove ? Sada su se uplašili.« »I udarali se u prsa.« »Najviše su se uplašili svećenici !« »Kakav strah ! Doživio sam druge potrese. Ali nikada kao ovoga ! Gledaj: zemlja je ostala puna pukotina.« »A ovdje se odronio cijeli komad dugačka puta.« »A ispod su tjelesa.« »Pusti ih ! Toliko zmija manje.« »Oh, još jedan požar ! Van grada, u polju ...« »Ali, je li zaista mrtav ?«
Iza pećine se pojave Josip i Nikodem, sigurno su se bili sklonili tamo iza brijega, da se zaštite od gromova. Idu k Longinu: »Hoćemo Leš.« »To vam može udijeliti jedino Prokonzul. Idite. Ja čekam.« Dvojica se požure dolje strmim putem i nestaju. I tada se Longin približi Ivanu i kaže mu potiho nešto što ne hvatam. Zatim od vojnika zatraži koplje. Gleda žene koje su sve zaokupljene oko Marije, koja se polako oporavlja. One su sve leđima okrenute križu. Longin se postavi ispred Raspetoga, dobro proučava udarac, a zatim zabode koplje. Široka sulica prodre duboko, od ispod prema gore, zdesna na lijevo.
Ivan, u borbi izmedu želje da vidi i užasa gledanja, spusti za tren lice. »Učinjeno je, prijatelju« kaže Longin i završi: »Bolje je ovako. Kao jednom vitezu. I bez lomljenja kostiju ... Doista je bio Pravednik.« Iz rane kaplje mnogo vode i tek jedna tanka nit krvi što teži k zgrušavanju. Kaplje, rekoh, kaplje samo kroz čisti prorez koji ostaje nepomičan, dok bi se, da je još disao, otvarao i zatvarao po prsno-trbušnom nadizanju ... Dok na Kalvariji ostaje sve onako u tragičnom izgledu, ja dostižem Josipa i Nikodema koji silaze jednim prečacem da bi što prije obavili posao.
Nalaze se skoro u podnožju kada susretnu Gamalijela. Raščešljan je, bez pokrivala na glavi, bez ogrtača, u sjajnoj ali od zemlje zamazanoj i od kupina razderanoj haljini. Gamalijela, koji trči, penjući se sav zadihan, s rukama u rijetkoj i prosijedoj kosi vrlo starog čovjeka. Razgovaraju bez zaustavljanja.
Gamalijele ! Ti ?!« »Ti, Josipe ? Ostavljaš ga ?« »Ne. Ali, kako ti ovdje ? I takav ? ...« »Užasne stvari ! Bijah u Hramu ! Znak ! Vrata Hrama istavljena ! Grimizna i hijacintska zavjesa visi razderana ! Sveto nad Svetima je otriveno ! Prokletstvo je nad nama !« Govorio je ne prestajući trčati prema vrhu, postavši lud od pruženog dokaza.
Dvojica ga gledaju kako odlazi ... gledaju jedan drugoga ... i zajedno kažu: »"Ovo će kamenje zadrhtati na moje posljednje riječi !" On mu je to obećao ! ...« Ubrzavaju trku prema gradu. Poljem, između brda i zidina, i dalje, u još mrkom zraku, osobe s blesavim izgledom ... Krikovi, plač, jaukanje ... Netko kaže: »Njegova je Krv kišila ognjem !« Drugi opet: »U gromovima Jahve se pojavio da prokune Hram !« Netko stenje: »Grobovi, grobovi !«
Josip zgrabi jednog koji udara glavom o zid, zove ga po imenu, vukući ga za sobom dok ulazi u grad: »Šimune, ali što govoriš ?« »Ostavi me ! I ti si mrtvac ! Svi mrtvi ! Svi su izvan grobova ! I proklinju me.« »Poludio je« - kaže Nikodem. Ostavljaju ga i tiho koračaju prema Pretoriju.
Grad je obuzet stravom. Ljudi lutaju bijući se u prsa. Neki skaču korak unatrag ili se okreću, prestrašeni, čuvši iza sebe glas ili korak.
U jednom od tolikih tamnih presvoda pojava Nikodema, koji je odjeven u bijelu lanenu haljinu - jer da što prije obavi posao, na Golgoti je skinuo tamni ogrtač - uzrok je užasnom kriku jednog farizeja koji je u bijegu. Kad primijeti da je to Nikodem ovije mu se oko vrata s čudnom uzbuđenošću, vičući: »Nemoj me proklinjati !
Ukazala mi se moja majka i rekla: "Budi proklet dovijeka !" i zatim klone na tlo jaučući: »Strah me je ! Strah me je !« »Pa svi su poludjeli ! - kažu obojica. Stigoše do Pretorija. I tek tu, dok očekuju da ih Prokonzul primi, Josip i Nikodem uspijevaju saznati uzrok tolikom strahu. Mnogi su se grobovi otvorili u potresu zemlje i bilo ih je koji su se zakljnjali da su vidjeli kako izlaze kosturi koji su se u čas zaodjevali ljudskim izgledom i hodali optužujući krivce zbog bogoubojstva i proklinjući ih.
Ostavljam ih u predvorju pretorija kamo dva Isusova prijatelja ulaze bez tolikih glupih priča o odvratnosti i strahu od onečišćenja i vraćam se na Kalvariju sustižući Gamalijela koji se uspinje već posve iznemogao pri posljednjim metrima. Ide bijući se u prsa i kada stigne na prvu od dvije male poljane, baca se potrbuške, bijela duljina na žućkastom tlu i jeca: »Znak ! Znak ! Reci mi da mi opraštaš ! Jedan jecaj, samo jedan jecaj, da mi kažeš da me čuješ i da mi opraštaš.«
Shvaćam da vjeruje da je još živ. Niti je promijenio mišljenja sve dok mu jedan vojnik, gurnuvši ga kopljem, ne rekne: »Ustani i šuti. Ne pomaže. Morao si o tome razmišljati ranije. Mrtav je. A ja, poganin, kažem ti ovo: Ovaj, što ste ga vi razapeli, stvarno bijaše Sin Božji !« »Mrtav ? Mrtav si ? Oh ...« Gamalijel diže prestrašeno lice, nastoji da vidi gore sve do vrha, u sutonskom svjetlu. Malo vidi, ali i to malo je dovoljno da shvati da je Isus mrtav. I vidi samilosnu skupinu koja tješi Mariju i Ivana uspravnog
s lijeve strane križa kako plače i Longina uspravna zdesna, svečana u njegovom stavu punom poštovanja. Padne na koljena, ispruži ruke i plače: »Bio si Ti ! Ne možemo više imati oproštenja ! Tražili smo Tvoju Krv na sebe. A Ona viče do Neba i Nebo nas proklinje ... Oh ! Ali Ti si bio Milosrđe ... Ja ti kažem, ja, satrveni rabbi Judin: "Tvoja Krv na nas, na milosrđe". Poškropi nas Njome ! Jer samo nam Ona može izmoliti oproštenje ...« A zatim, tiše, priznaje svoju potajnu muku: »Imam traženi znak ... Ali vjekovi i vjekovi duhovne sljepoće stoje na mome unutarnjem pogledu i protiv moje sadašnje volje diže se glas moje dojučerašnje, ohole misli ... Smiluj mi se ! Svjetlo svijeta, u tminama koje te nisu obuzele, učini nek siđe jedna Tvoja zraka ! Ja sam stari Judejac, vjeran onome što mišljah da je pravednost, a bijaše zabluda. A sada sam gola pustara, bez ijednog od starog drveća stare Vjere, bez ijednog sjemena ili stručka nove Vjere. Ja sam suha pustinja. Učini čudo Ti, da izraste cvijet koji ima tvoje ime u ovom jadnom srcu starog, tvrdoglavog Izraelca. U ovu moju siromašnu misao, zarobljenika formula, prodri Ti, Osloboditelju. Izaija to kaže: "... platio je za grješnike i uze na Sebe grijehe mnogih". Oh ! i moj grijeh, Isuse Nazarećanine ...« Ustaje. Gleda ne križ, koji postaje sve jasniji u svjetlu koje se razbistruje, a zatim odlazi pognut, ostario, satrven. I na Kalvariju se vraća tišina, jedva prekidana Marijinim plačem. Dva razbojnika, iscrpljeni od straha, više ne govore. Vraćaju se trkom Nikodem i Josip, te kažu da imaju dozvolu od Pilata. Ali Longin, koji nema odviše povjerenja, šalje vojnika na konju Prokonzulu da sazna kako treba postupiti s dva razbojnika. Vojnik ode i vrati se kasom s naređenjem da se Isus izruči, a na razbojnicima da se izvrši lomljenje kostiju, po židovskoj želji. Longin pozove četiri krvnika, koji su se kukavički šćućurili ispod litice, još prestrašeni onim što se zbilo i naređuje da se dva razbojnika dokrajče udarcima toljage. Što se, kad je riječ o Dizmi, zbi bez protivljenja, jer mu udarac toljagom u srce, nakon što je već udaren po koljenima, prekide na polovici, u hropcu, ime Isusovo. A s užasnim kletvama od strane drugog razbojnika. Njihov hropac je vrlo tužan.
Četiri su se krvnika htjeli pozabaviti i s Isusom i skinuti ga s križa. Ali Josip i Nikodem to ne dopuštaju. I Josip skida ogrtač i kaže Ivanu da to isto učini, te da drži ljestve dok se oni penju s polugama i kliještima. Marija ustade dršćući, podržavana od žena i približi se križu. Vojnici, međutim, završivši svoju dužnost, odlaze. I Longin, prije nego će sići niže od male poljane, okrene se s visine svoga vranca da pogleda Mariju i Raspetoga. Zatim se čuje kako odzvanjaju udarci kopita po kamenju i udarci oružja o oklope i to se udaljuje sve više. Lijevi dlan je osloboden čavla. Ruka pada uzduž Tijela koje sad visi napola odvojeno. Kažu Ivanu da se i on popne, ostavljajući ljestve ženama.
A Ivan, popevši se na ljestve gdje je prije bio Nikodem, stavi Isusovu ruku oko svoga vrata i tako je drži, svega prepuštena svome ramenu, zagrlivši ga oko pasa svojom rukom i podržavajući ga vrhovima prstiju da ne bi dodirnuo užasnu razderinu lijeve ruke, koja je skoro otvorena. Kada su noge oslobodene čavla, Ivan se svojski napinje da drži i podrži tijelo svoga Učitelja između križa i svoga tijela. Marija se već smjestila na podnožju križa, sjedeći leđima naslonjena na njega, spremna da primi svoga Isusa u krilo.
Ali, osloboditi desnu ruku od čavla je mnogo teža operacija. Usprkos svega Ivanova napora, Tijelo visi sasvim prema naprijed i glavica čavla utonu u mesu. A budući ga više ne bi željeli ranjavati još više, dvoje milostivih mnogo se naprežu. Konačno, kliješta su zahvatila čavao i malo pomalo ga izvukla.
Ivan stalno drži Isusa ispod pazuha, s glavom prevaljenom na njegovo rame, dok ga Nikodem i Josip uzimaju jedan za stegna, drugi za koljena i tako pažljivo silaze s ljestava.
Stigavši na zemlju, htjeli su ga smjestiti na plahtu koju su raširili preko svojih ogrtača. Ali ga Marija želi. Otvorila je plašt, puštajući ga da visi s jedne strane i stoji gotovo s otvorenim koljenima da bi načinila kolijevku svojemu Isusu. Dok se učenici okreću da joj dadu Sina, okrunjena glava pada unatrag i ruke vise prema zemlji, i vukle bi se po zemlji sa svojim ranama, da ih milosrđe pobožnih žena nije držalo da bi to spriječile. Sada je u Majčinu krilu ... I izgleda umorno i veliko dijete koje spava svo šćućureno na majčinim grudima. Marija ga drži desnom rukom, provučenom iza leđa Sina, a lijevom preko utrobe da ga pridrži na koljenima. Glava je na majčinu ramenu. I Ona ga zove ... zove ga bolnim glasom. Zatim joj se odvaja od ramena i miluje ga ljevicom, skuplja i ispruža mu ruke i prije nego što ih ukrsti na ugaslom krilu, cjeliva ih i plače nad ranama. Zatim miluje obraze, posebno gdje je modrica i oteklina, ljubi mu udubljene oči, usta što su ostala malo iskrivljena u desno i poluotvorena. Htjela bi mu srediti kosu, kao što mu je sredila bradu namočenu krvlju. Ali čineći to, naiđe na trnje. Ubode se, skidajući tu krunu i hoće da to Ona sama uradi s jednom rukom koja joj je slobodna i sve odbija riječima: »Ne, ne ! Ja, Ja !« i čini se kao da ima među prstima njeznu glavu novorođenčeta, s tolikom nježnošću to čini. I kad je uspjela skinuti tu krunu mučiteljicu, sagne se da bi liječila sve ogrebotine od trnja svojim cjelovima. Dršćućom rukom razdvaja razbarušenu kosu, sređuje je plače i govori tiho, tiho i briše prstima suze što padaju na jadno, hladno i okrvavljeno tijelo i misli ga očistiti suzama i svojim velom, koji je još na Isusovim slabinama. I privlači k sebi jedan okrajak i s njime čisti i briše svete udove. I uvijek se vraća k milovanju lica, a zatim i ruku, a onda miluje ranjena koljena i zatim opet prema gore da bi obrisala Tijelo na koje padaju suze i suze. I dok to čini njezina ruka naiđe na razderinu prsnog koša. Mala ruka, pokrivena tananim platnom skoro cijela uđe u prostorni otvor rane. Marija se sagne da bi vidjela u polju svjetlosti koja je nastala, i vidi. Vidi otvorene grudi i srce svog Sina. Tada kriknu. Kao da oštar nož otvara Njezino srce. Kriknu, a zatim se prevrnu na Sina i izgleda i Ona mrtva. Pružaju joj pomoć, tješe je. Hoće da joj uzmu božanskog Mrtvaca, a budući da Ona viče: »Gdje, gdje ću te staviti da bude sigurno i dostojno Tebe ?« Josip, sav pognut u poklonu poštovanja s otvorenom rukom na grudima kaže: »Utješi se, o ženo ! Moj grob je nov i dostojan jednog velikana. Njemu ga darujem. A ovaj, Nikodem, prijatelj, već je odnio u grobnicu pomasti, jer on to hoće prinijeti od svoga, Ali, molim te, budući da se približava večer, pusti nas da radimo … priprava je. Budi dobra, o sveta Ženo !«
I Ivan i žene mole u tom smislu i Marija dopušta da joj iz krila uzmu njezino Stvorenje; i diže se, tjeskobno brižna, i dok ga omotavaju u plahtu, moli: »Oh ! Polagano činite !«
Nikodem i Ivan kod ramena, Josip kod nogu, podignu Leš umotan ne samo u plahtu nego potpomognut i ogrtačima koji služe za nosiljku i zapute se dolje putem.
Marija, podržavana od Marije Alfejeve i Magdalene za kojima slijede Marta, Marija Zebedejeva i Suzana, koje su pokupile čavle, kliješta, krunu i trsku, silaze prema grobu.
Na Kalvariji ostaju tri križa, od kojih je onaj u sredini gol, a druga dva imaju svoj živi trofej, koji umire.
- 17:32 -
nedjelja, 14.08.2011.
MARIJINO UZNESENJE
Koliko dana je prošlo? Teško je sigurno ustanoviti. Ako se sudi prema cvijeću koje pravi vijenac oko mrtvog tijela, moralo bi se kazati da je prošlo malo sati. Ali ako se sudi prema maslinovim grančicama na kojima počiva svježe cvijeće, grančicama čije je lišće već uvenulo, i prema drugom uvenulome cvijeću, koje je položeno poput relikvija na poklopac sanduka, mora se zaključiti da je već prošlo dana.
Ali Marijino tijelo je onakvo kakvo je bilo kad je izdahnula. Nikakva znaka smrti nema na njezinom licu, na malenim rukama. Nikakva neugodna zadaha nema u sobi. Dapače, ona odiše neodređenim mirisom koji daje na kad, na ljiljane, na ruže, na đurđice i na planinske trave, sve pomiješano zajedno.
Ivan, koji tko zna koliko dana već bdije, zaspao je svladan od umora sjedeći na stocu leđima nagnut na zid kraj vrata koja gledaju na terasu. Svjetlo svjetiljke koja je stavljena na tlo osvjetljuje ga odozdo prema gore, te dopušta da se vidi njegovo lice umorno, veoma blijedo, osim oko očiju, zacrvenjelih od plača.
Osvit mora da je već započeo, jer pri njegovom slabašnom svjetlu oko vidi terasu i masline koje okružuju kuću, svjetlo koje sve više jača i koje, prodirući kroz vrata, omogućuje da se zapažaju i predmeti u sobi, oni koji su se prije jedva nazirali, stoga što su daleko od svjetiljke.
Odjednom velika svjetlost ispuni sobu, svjetlost srebrenasta, s nijansom plavog, gotovo fosforna, i sve više raste, brišući i svjetlost osvita i svjetlost svjetiljke. Svjetlost jednaka onoj koja je preplavila betlehemsku špilju u času božanskoga rođenja. Potom se u ovoj rajskoj svjetlosti otkrivaju anđeoska bića, svjetlost još sjajnija u svjetlosti koja se prva ukazala, koja je već tako silna. Kao što se već dogodilo kad su se anđeli ukazali pastirima, ples 'iskri’ svih boja izlazi iz njihovih krila koja se lagano miču, od kojih dolazi kao skladan, prebiran na harfi, preugodan romon.
Anđeoska se bića rasporede u obliku vijenca oko kreveta, sagnu se nad njim, podignu nepomično tijelo, pa uz jače mahanje krilima, koje pojača zvuk koji je već prije postojao, kroz otvor koji se čudom otvorio na krovu, kao što se čudom otvorio grob Isusov, pođu noseći sa sobom tijelo svoje Kraljice, istina Presveto, ali još ne proslavljeno i zbog toga još podložno zakonima materije; podložnost kojoj Krist više nije bio podvrgnut kad je uskrsnuo od smrti jer je već bio proslavljen.
Zvuk što ga izvode anđeoska krila jača i sad je silan kao zvuk orgulja. Ivan koji se, premda i dalje uspavan, dva ili tri puta pomaknuo na svom stolcu, kao da ga smeta veliko svjetlo i zvuk anđeoskih krila, potpuno se probudi i zbog toga jakog zvuka i zbog jakog propuha koji, spuštajući se s otvorenog krova i izlazeci kroz otvorena vrata, stvara kao neki vrtlog koji maše pokrivalima sada već praznog kreveta i Ivanovim haljinama, utrnuvši svjetiljku i zatvorivši jakim udarcem otvorena vrata.
Apostol gleda oko sebe, još napola pospan, da bi shvatio što se događa. Opazi da je krevet prazan i da je krov otkriven. Sluti da se dogodilo čudo. Potrči van na terasu
i kao nekim duhovnim nagonom, ili nebeskim pozivom, podigne glavu, braneći rukom oči od sunca da može gledati, premda mu sunce koje se rađa ne smeta očima.
I vidi. Vidi Marijino tijelo, još lišeno života, i u svemu jednako tijelu osobe koja spava, koje se sve više diže uvis nošeno od anđeoskog mnoštva. Jedan okrajak plašta i koprene mašu, kao za zadnji pozdrav, možda djelovanjem vjetra prouzročena od hitrog uznošenja i od kretanja anđeoskih krila, a cvijeće, ono što ga je Ivan bio rasporedio
i obnovio oko Marijina tijela i koje je sigurno ostalo u pregibima haljina, pljušti
po terasi i po getsemanskoj zemlji, dok se jaki hosana anđeoskog mnoštva sve više udaljuje i stoga biva sve tiši.
Ivan i dalje netremice gleda ono tijelo koje se diže prema Nebu i vidi, sigurno čudom što mu ga je Bog udijelio, da ga utješi i da ga nagradi za njegovu ljubav prema Pomajci, razgovjetno vidi da Marija, sada obavita zrakama sunca koje je izašlo, izlazi iz ekstaze koja joj je rastavila dušu od tijela, da je opet oživjela, i ustala na noge,
jer sada i Ona uživa darove koji su vlastiti tijelima koja su već proslavljena.
Ivan gleda, gleda. Čudo što mu ga Bog poklanja daje mu moć da protiv svakoga prirodnog zakona vidi Mariju kakva je sada dok se hitro diže prema Nebu, okružena
od anđela koji kliču, ali koji joj više ne pomažu dizati se. I Ivan je zanesen tim viđenjem ljepote što je čovječje pero, ni ljudska riječ, ni djelo umjetnika nikada neće moći opisati ili reproducirati jer je neopisivo lijepa.
Ivan neprestano naslonjen na zidić terase gleda i dalje netremice taj sjajni i blistavi lik Božji - jer Marija se stvarno može tako nazvati, Ona koju je Bog na jedinstven način oblikovao, koju je htio neokaljanu, da bude lik utjelovljenoj Riječi - koji se diže sve više uvis. I posljednje, najveće čudo udijeli Bog-Ljubav tome svom savršenom ljubitelju: čudo da vidi susret Presvete Majke s njezinim Presvetim Sinom. On također sjajan i blistav, lijep da mu ljepote nije moguće opisati, siđe hitro s Neba, stigne do Majke, privine je na srce i zajedno s njom, sjajniji od dviju velikih zvijezda, vrati se odakle je došao. Ivanovo viđenje je završeno.
On spusti glavu. Na njegovom umornom licu prisutna je i bol zbog gubitka Marije i radost zbog njezina slavnog udesa. Ali radost već nadilazi bol. Kaže:
»Hvala, Bože moj ! Hvala ! Predosjećao sam da će se ovo dogoditi. I htio sam biti budan da ne izgubim ni jednu epizodu njezina Uznesenja. Ali već tri dana nisam spavao ! San, umor, spojeni s mukom oborili su me i svladali upravo kad je predstojalo Uznesenje ... Ali možda si Ti sam to htio, o Bože, da ja ne bih pomutio taj čas i da ne bih odviše trpio ... Da. Sigurno si Ti to htio, kao što si sada htio da vidim ono što bez tvoga čuda ne bih bio mogao vidjeti. Dopustio si mi da je još vidim kao da je blizu mene premda je bila već tako daleko, već proslavljena i slavna. I da ponovno vidim Isusa !
O, preblažena viđenja, nenadana i kome se nije bilo nadati ! O dara nad darovima Isusa Boga svome Ivanu ! Najveća hvala ! Ponovno vidjeti svog Učitelja i Gospodina ! Vidjeti Njega kraj Majke ! On sličan suncu, a Ona mjesecu, oboje presjajni, i stoga što su slavni i stoga što su sretni da su ponovno sjedinjeni zauvijek ! Što mora da je Raj sada kad Vi sjajite u njemu, Vi velike zvijezde nebeskog Jeruzalema ? Kakva radost anđeoskih korova i svetaca ? Tako sam radostan što sam vidio Majku sa Sinom,
to što oduzima svu njezinu bol, bolje: njihovu bol, da prestaje i moja i mir ulazi u mene. Od tri čuda što sam ih od Boga molio dva su se ispunila. Vidio sam da se život vratio u Mariju i osjećam da se u mene vraća mir. Sva moja tjeskoba prestaje jer sam Vas vidio sjedinjene u slavi. Hvala na tome, o Bože ! Hvala i što si mi dao mogućnost da vidim, na biću doduše presvetomu, ali ipak ljudskome, kakav je udes svetaca, kakvo će biti, nakon posljednjega suda i uskrsnuća tjelesa i njihova ponovnog združenja, stapanje s duhom koji je uzašao na Nebo na času smrti. Nije mi trebalo vidjeti da bih vjerovao. Jer uvijek sam čvrsto vjerovao svakoj Učiteljevoj riječi. Ali mnogo će njih sumnjati da poslije stoljeća i tisućljeća tijelo koje je postalo prahom može opet biti živo tijelo. Njima ću moći kazati, zaklinjući se najuzvišenijim stvarima, da je ne samo Krist oživio, svojom vlastitom božanskom moći, nego da je i njegova Majka tri dana nakon smrti, ako se takva smrt može zvati smrću, ponovno oživjela i s tijelom opet sjedinjenim s dušom nastanila se zauvijek u Nebu uza Sina. Moći ću kazati: "Vjerujte, o kršćani svi, u uskrsnuće tijela na kraju vjekova, i u život vječni i duše i tijela, život blažen za svete, užasan za okorjele grješnike. Vjerujte i živite sveto, kao što su sveto živjeli Isus i Marija, da biste imali isti njihov udes. Ja sam vidio kako su njihova tijela uzašla u Nebo. To vam mogu svjedočiti. Živite pravednički da biste jednoga dana mogli biti u novom vječnome svijetu, s dušom i tijelom, kraj Isusa-Sunca i kraj Marije, Zvijezde nad svim zvijezdama." Ponovno hvala, o Bože ! A sada sakupimo što ostaje od Nje. Cvijeće koje je popadalo s njezinih haljina, grančice maslina koje su ostale na krevetu, i sačuvajmo ih. Poslužit će ... jest, poslužit će da pomognu i utješe moju braću, koja su uzalud isčekivana. Naći ću ih prije ili poslije ...«
Pokupi i latice cvijeća koje su se otkinule prigodom pada, uđe u sobu držeci ih u okrajku haljine. Onda pažljivije promotri otvor na krovu i usklikne. »Jedno drugo čudo ! I drugi čudesni sklad čudesa između Isusova i Marijina života ! On, Bog, uskrsnuo je sam od Sebe, i samom svojom voljom prevrnuo grobni kamen i samom svojom moći uzađe na Nebo. Sam sobom. Marija, Presveta, ali čovječja kći, anđeoskom je pomoću otvorila prolaz za svoje uznesenje u Nebo, i isto tako anđeoskom je pomoću uzeta onamo. U Krista se duh vratio da oživi tijelo dok je ono bilo još na zemlji. Tako je naime moralo biti, da ušutka svoje neprijatelje i da utvrdi u vjeri sve svoje sljedbenike.
U Mariju se duh vratio kad je Presveto tijelo već bilo na ulazu u Raj, jer za nju drugo više nije trebalo. Savršena moć beskrajne Božje mudrosti ! ...«
Sad Ivan skuplja u komad platna cvijeće i grančice koje su ostale na krevetu, k njima pridruži one što je sabrao vani pa ih sve položi na poklopac sanduka. Potom ga otvori i stavi u nj Marijin jastučić, prostirku kreveta, siđe u kuhinju, skupi ostale predmete što ih je ona upotrebljavala: vreteno, preslicu, njezino posuđe i primetne ih k ostalim stvarima. Zatvori sanduk i sjedne na stolac govoreći zaneseno:
»Sada je sve završeno i za meine ! Sada mogu slobodno ići onamo kamo me bude vodio Duh Božji. Ići ! Sijati riječ Božju što mi ju je Učitelj dao da je predam ljudima. Naučavati Ljubav. Naučavati neka vjeruju u Ljubav i u njezinu moć. Obznanjivati im što je Bog-Ljubav učinio za ljude. Njegovu neprestanu Žrtvu i njegov Sakramenat i Obred, po kojima ćemo do svršetka vjekova biti sjedinjeni s Isusom Kristom po Euharistiji i obnavljati obred i žrtvu kao što je On zapovjedio da činimo. Sve darove savršene Ljubavi ! Nastojati da ljube Ljubav, da vjeruju u nju kao što smo joj mi povjerovali i vjerujemo. Sijati ljubav da žetva i ulov riba bude obilan za Gospodina. Ljubav postizava sve, kazala mi je Marija u svome posljednjem govoru, meni koga je s pravom okarakterizirala kao onoga u apostolskom zboru koji ljubi, kao ljubitelja u pravom smislu riječi, kao opreku Jude koji je bio mržnja, kao što je Petar naglost, a Andrija blagost, sinovi Alfejevi svetost i mudrost spojena s plemenitim vladanjem, i tako dalje. Ja, ljubitelj, koji više nemam Učitelja, ni Majke da ih ljubim na zemlji, ići ću širiti ljubav u narodima. Ljubav će biti moje oružje i nauk. S njom ću i pobijediti zloduha, poganstvo, i osvojiti mnogo duša. Tako ću nastaviti djelo Isusa i Marije, koji su bili savršena ljubav na zemlji.«
- 23:52 -
četvrtak, 30.06.2011.
SILAZAK DUHA SVETOGA
Silazak Duha Svetoga
Nema glasova ni žamora u kući Blagovališta. Nisu nazočni učenici; barem ja ne čujern ništa što bi me ovlastilo da kažem da u ostalim prostorijama kuće ima sabranih osoba. Čuju se samo glasovi dvanaestorice i Presvete Djevice Marije, sabranih u dvorani Blagovališta.
Prostorija se čini većom jer namještaj, koji je smješten drugačije, ostavlja slobodnom svu sredinu sobe i dva zida. Uz treći zid gurnut je veliki stol koji je služio za Večeru. Između njega i zida, a i na dvije uže strane stola, smješteni su sjedala-ležaji koji su upotrijebljeni za Večere i podnožak što ga je Isus upotrijebio za pranje nogu. No ti ležaji nisu okomito prema stolu, kao za večere, nego usporedo, tako da apostoli mogu sjediti, a da ih ne zauzmu sve. Ipak jedan ležaj, jedini stavljen okomito prema stolu, ostave sav za blagoslovljenu Djevicu, koja je posred stola, na mjestu što ga je za Večere zauzimao Isus.
Stol je prazan, bez stolnjaka i posuda, prazni ormari za stolno posuđe, sa zidova skinuti ukrasi. Jedino svijećnjak gori u sredini, ali je upaljena samo središnja svjetiljka, ostali krug svjetiljaka koje služe kao vijenac čudnom svijećnjaku ugašen je. Prozori su zatvoreni i osigurani teškom željeznom prijevornicom koja prolazi preko njih. Ali jedna sunčeva zraka probije se smiono kroz jednu rupicu i spusti se poput dugačke i tanahne igle sve do poda na koji stavi jedno sitno sunčevo oko.
Sa strane Djevice, koja sama sjedi na svom sjedalu, sjede na ležajima Petar i Ivan, Petar zdesne, a Ivan slijeve. Novi apostol Matija nalazi se izmedu Jakova Alfejeva i Tadeja. Ispred Gospe je širok, a nizak kovčežić od tamnog drva, zatvoren. Marija je odjevena u tamno plavo. Na kosi ima bijeli veo, a preko njega okrajak svoga ogrtača. Svi ostali su otkrite glave. Marija čita polagano naglas. Ali obzirom na slabo svjetlo što dopire u sobu, mislim, da više no što čita, govori napamet riječi koje su napisane na svitku što ga drži razvita. Drugi je prate šutke, razmišljajući. Od vremena na vrijeme odgovore, ako treba. Marijino je lice preobraženo osmijehom ushićenja. Tko zna što vidi, što je tako sposobno užeći joj oči, poput dviju jasnih zvijezda, i posuti joj bjelokosne obraze rumenilom, kao da se na Njoj odrazuje neki ružičast plamen ? Stvarno je otajstvena Ruža ...
Apostoli se nagnu naprijed stojeći ponešto ukoso da je vide u lice dok se tako ljupko smiješi i čita, a njezin se glas doima kao pjev anđela. A Petar se tako gane da mu dvije krupne suze kapnu iz očiju i po stazi bora koje su mu udubene sa strane nosa spuste se i izgube u grmu prosijede brade. A Ivan odrazuje djevičanski smiješak i raspali se kao i Ona ljubavlju dok svojim pogledom slijedi ono što Djevica čita na svitku, a kad joj pruži novi svitak, pogleda je i nasmiješi joj se.
Čitanje je završeno. Marijin glas ušuti. Prestane šuštanje savijanja i razvijanja pergamena. Marija se sabere u šutljivoj molitvi sklopivši ruke na prsima i naslonivši glavu na kovčežić. Apostoli se povedu za njom ...
Vrlo jaka i skladna orljava, u kojoj je nešto od vjetra i od harfe, u kojoj ima nešto od ljudskoga pjevanja i od savršenih orgulja odjekne iznenada u jutarnjoj tišini.
Približava se, sve skladnija i sve jača, i svojim titranjem ispuni zemlju, širi ga i utiskuje kući, zidovima, namještaju. Plamen na svijećnjaku, koji je dotada bio nepomičan u miru zatvorene sobe, podrhtava kao da ga zahvaća vjetar, a lančići lustera zvone titrajući pod valom nadnaravnog zvuka koji ih dira.
Apostoli podignu glave prestrašeni i kako se taj pre-ugodan urnebes, u kome su sve najljepše note što ih je Bog dao nebesima i zemlji, sve više približava, neki ustanu, spremni da pobjegnu, drugi se šćućure na tlu pokrivši glavu rukama i ogrtačem, ili bijući se u prsa moleći Gospodina za oproštenje, drugi se opet stisnu uz Mariju, previše prestašeni, a da bi sačuvali onu suzdržljivost prema Prečistoj što je uvijek imaju. Samo Ivan se ne boji jer vidi očevidan mir od radosti što se ističe na licu Marije, koja podigne glavu smiješeći se nečemu što je samo Njoj poznato i koja se zatim spusti na koljena raširivši ruke, i dva plava krila njezina tako raširena ogrtača protegnu se na Petra i Ivana koji su poklekli kao i Ona. Meni je trebala minuta da ovo opišem, a sve se zbilo u vremenu kraćem od jedne minute.
A potom, evo Svjetlost, Oganj, Duh Sveti, s posljednjim melodičnim gromoglasjem uđe u obliku veoma svijetle, veoma žarke kugle u zatvorenu sobu,
a da se nisu pomaknula ni vrata ni prozor i ostane jedan tren lebdeći iznad Marijine glave, oko tri pedlja više Nje, a ona je sada otkrivena, jer je Marija, videći Oganj Paraklita, digla ruke, kao zato da ga zazove, i zabacila glavu s poklikom radosti, s osmijehom bezgranične ljubavi. A poslije toga trena u kome se sva Vatra Duha Svetoga, sva Ljubav sabrala iznad svoje Zaručnice, Presveta Kugla se razdijeli u trinaest milozvučnih i presjajnih plamenova, takve svjetlosti da je nikakva zemaljska usporedba ne može opisati, i spusti se da cjeluje čelo svakoga apostola. Ali plamen što siđe na Mariju nije plameni jezik uspravan iznad čela što ga cjeliva, nego je kruna koja obujmi i opaše poput vijenca djevičansku glavu, kruneći kao Kraljicu, Kćerku, Majku, Zaručnicu Božju, nepokvarljivu Djevicu, svu Lijepu, vječnu Ljubljenu i vječnu Djevojku, koju ništa niti u ičemu može poniziti, nju koju je bol bila postarala, ali koja je uskrsla u radosti uskrsnuća, te joj je zajedničko sa Sinom da joj se povećava ljepota i svježina tijela, pogleda, životnosti ... jer već unaprijed ima nešto od ljepote svoga slavnoga Tijela koje je uzeto u Nebo da bude cvijet Raja.
Duh Sveti zlatno-crveno žari svoje plamenove oko glave Ljubljene.
Koje li joj riječi govori ? Tajna ! Blagoslovljeno lice je preobraženo od nadnaravne radosti i sja osmijehom serafa, dok se suze od blaženstva niz obraze blagoslovljene pričinjaju dijamantima onako u svjetlosti Duha Svetoga. Vatra ostane tako neko vrijeme ... A potom je nestane ...
Na spomen njezina silaska ostane ugodan miris kakva ne može izlučiti nijedan zemaljski cvijet ... Miris Raja ... Apostoli dođu k sebi ...
Marija ostane u svom zanesenju. Samo sklopi ruke na prsima, zatvori oči, spusti glavu ... Nastavi svoj razgovor s Bogom ... neosjetljiva ni za što ... Nitko se ne usuđuje uznemirivati je. Pokazujući na nju kaže Ivan: »Oltar je. I na njezinu slavu spustila se Slava Gospodnja ...«
»Da. Ne mutimo njezine radosti. Nego idimo propovijedati Gospodina i neka se očituju njegova djela i njegove riječi među narodnima«, kaže Petar nadnaravnom impulzivnošću.
»Idimo ! Idimo ! Duh Božji gori u meni«, kaže Jakov Alfejev. »I potiče nas da djelujemo. Sve. Idimo evangelizirati narode.«
Izađu kao da ih je gurnuo ili povukao vjetar ili neka jaka sila.
Isus kaže:
»I ovdje je zaključeno ovo ‘Djelo’ što ga je diktirala moja ljubav prema vama i što ste ga primili po ljubavi stvorenja koju je imalo prema Meni i prema vama.
Zaključeno je danas, na spomendan svete Zite iz Luke (Lucca), ponizne sluškinje, koja je služila svome Gospodinu u ljubavi u ovoj Crkvi u Luki u koju sam Ja, iz dalekih mjesta, doveo svoga malog Ivana da mi služi u ljubavi, istom ljubavlju svete Zite prema svima jadnicima...
- 22:57 -
ponedjeljak, 11.04.2011.
ISUS SE UKAŽE MAJCI
Marija je sada prostrta licem na zemlji.
Nalik je siromašnom slomljenom stvorenju. Nalik je onom cvijetu mrtvom od žede o kojem je govorila.
Zatvoren prozor otvori se uz silovit udarac teskih krila, a s prvom zrakom sunca uđe Isus.
Marija koja se trgla na buku i koja podigne glavu da vidi kakav je to vjetar otvorio prozorska krila, vidi svoga presjajnoga Sina:
lijepog, beskrajno ljepšega nego dok još nije trpio, koji se smiješi, živ, svjetliji od sunca, obučen u bijelu haljinu koja izgleda kao
satkana svjetlost, i koji ide prema Njoj. Ona se uspravi na koljena i prekriživši ruke na prsima kaže s jecanjem koji je i smijeh i plač:
»Gospodine, Bože moj«. I ostane tako zanesena promatrajući ga lica okupana u suzama ali koje se razvedri,
koje se smiri od smiješka i zanosa. Ali On neće da Nju, svoju Mamu, vidi na koljenima kao služavku. Pa je zove, pružajući joj ruke iz čijih rana
izlaze zrake koje čine još svjetlijim njegovo slavno tijelo: »Mama«! Ali to nije bolna riječ razgovora i oproštaja prije Muke,
niti grcanje što srce para pri susretu na Kalvariji i u agoniji. To je poklik trijumfa, radosti, oslobođenja, svečanosti, ljubavi, zahvalnost
I sagne se nad svojom Mamom koja se ne usuđuje taknuti ga i stavi svoje ruke ispod njezinih savitih laktova te je digne na noge
pa je privine na Srce i poljubi je. O, tada Marija shvati da se ne radi o viđenju, da je to njen Sin stvarno uskrsnuo, da je to njezin Isus,
Sin koji je i dalje ljubi kao Sin. I s povikom baci mu se oko vrata i zagrli ga i ljubi ga, smijući se kroz plač. Poljubi ga u čelo gdje više nema rana,
u glavu koja više nije raščupana ni krvava, u sjajne oči, u obraze izliječene, u usta koja više nisu otečena. A potom uzima njegove ruke i poljubi
nadlanice i dlanove, njihove sjajne rane, i naglo se sagne k njegovim nogama i otkrije ih ispod sjajne haljine, te ih poljubi.
Zatim ustane, gleda ga, ne usudi se. Ali On se smiješi i shvaća. Raširi haljinu na prsima i kaže: »A zar ovu nećeš poljubiti, Mama,
ovu koja te je tako zaboljela i koju si samo ti dostojna poljubiti ? Poljubi me u Srce, Mama. Tvoj poljubac oduzet će mi zadnje sjećanje na sve
što je bol i dat će mi onu radost koja još nedostaje mojoj radosti Uskrsloga.« I uzme u svoje ruke Majčino lice i priljubi joj usne na rubove rane boka
iz koje izlaze mlazovi veoma živoga svjetla. Kako je Marijino lice uronjeno u zraku toga svjetla, lice joj je kao aureolom okruženo njime.
Ona ljubi, ljubi, dok je Isus miluje. Ne umara se ljubeći. Nalik je žednome koji je usta prinio k izvoru pa iz njega pije život koji mu je izmicao.
Sad Isus govori:
»Sve ja svršeno, Mama. Sad više ne smiješ plakati zbog svoga Sina. Kušnja je svršena. Otkupljenje se zbilo. Mama, hvala ti što si me začela,
odgojila, pomogla u životu i na smrti. Osjećao sam gdje dolaze k Meni tvoje molitve. One su bile moja snaga u boli, moje pratilice na mom
putovanju na zemlji i dalje od zemlje. One su sa Mnom došle na križ i u Limb. Bile su ‘kad’ koji je išao pred Velesvećenikom koji je …
… išao pozvati svoje sluge da ih odvede u hram koji ne umire: u moje Nebo. Došle su sa Mnom u Raj, idući poput anđeoskog glasa ispred povorke
otkupljenih koje je vodio Otkupitelj, da anđeli budu spremni da pozdrave Pobjednika koji se vraćao u svoje kraljevstvo. Čuo ih je i vidio Otac i Duh
koji su se zbog njih smiješili kao zbog najljepšeg cvijeta i najugodnijeg pjeva nastalih u Raju. Znali su za njih patrijarsi i novi sveci, novi, prvi gradani
moga Jeruzalema, i nosim ti njihovu zahvalu, Mama, skupa sa cjelovom roditelja i s njihovim blagoslovom i s blagoslovom zaručnika tvoje duse, Josipa.
Sve Nebo pjeva svoj hosana Tebi, Majko moja, sveta Mamo ! Hosana koji neće umrijeti, koji nije lažan kao onaj koji je pred malo dana upravljan Meni !
Sad odlazim k Ocu u svome ljudskom odijelu. Raj mora vidjeti Pobjednika u odijelu Čovjeka u kojemu je pobijedio grijeh Čovjekov. Ali potom ću opet doći.
Moram utvrditi u vjeri onoga koji još ne vjeruje, a potrebno mu je vjerovati da bi doveo druge da vjeruju, moram ojačati malodušne kojima će biti potrebna
tolika snaga da bi odoljeli svijetu. Zatim ću uzaći u Nebo. Ali te neću ostaviti samu. Mama, vidiš li onaj veo ?
U svom poništenju još sam oslobodio moć čuda radi tebe, da ti dadem onu utjehu. Ali za tebe činim jedno drugo čudo. Imat ćeš me u Sakramentu
stvarnoga kakav sam bio kad si me nosila. Nikada nećeš biti sama. Ovih dana si bila sama. Ali mome Otkupljenju bila je potrebna i ova tvoja bol.
Mnogo toga morat će se neprestano dodavati Otkupljenju jer će mnogo toga grijeh neprestano stvarati. Sve ću svoje sluge pozvati na to otkupiteljsko sudjelovanje.
Ti si ona koja ćeš sama učiniti više od svih svetih zajedno. Zato je bila potrebna i ta dugotrajna napustenost. Sada više ne. Ja više nisam odijeljen od Oca.
Ti više nećeš biti odijeljena od Sina. A imajući Sina imaš naše Trojstvo. Poput živog neba ti ćeš na zemlji nositi Trojstvo među ljude i posvećivat ćes Crkvu,
ti, Kraljica svećenstva i Majka kršćana. Zatim ću doći da te uzmem. I neću više biti Ja u tebi, nego ti u Meni, u mom kraljevstvu, da raj činiš ljepsim.
Sad idem, Mama. Idem usrećiti drugu Mariju. Zatim ću uzaći k Ocu. Potom ću doći k onomu koji ne vjeruje. Mama, tvoj cjelov za blagoslov.
A moj Mir tebi za društvo. Zbogom.«
I Isus isčezne u suncu koje se u mlazovima spušta s jutarnjeg i vedrog neba.
- 22:06 -
ponedjeljak, 28.02.2011.
Rođenje Presvete Djevice Marije
Vidim Anu kako izlazi u vrt-perivoj. Naslanja se na ruku jedne, sigurno, rođakinje, jer joj je nalik.
Vrlo je debela i umorna, možda od sparine upravo slične ovoj koja i mene obara. Ali koliko vrt bio sjenovit,
ipak je i tu zrak usijan, težak, da bi ga mogao rezati kao meko i toplo tijesto, toliko je gust, pod nemilosrdnim nebom
takvog plavetnila, da ga prašina koja lebdi u zraku čini pomalo zagasitim. Mora da je tu već dugo suša, jer je zemlja,
gdje nije zalijevana, doslovce pretvorena u prašinu vrlo sitnu i skoro bijelu, bjeline što lagano teži k prljavo ružičastom,
dok je kestenjasto tamno crvena, gdje je zalivena, podno stabala ili uzduž kratkih gredica, gdje rastu redovi povrća,
i unaokolo ružinih grmova, jasmina i drugih cvjetova i cvjetića, koji su posebno naprijed i uzduž jedne lijepe sjenice što
dijeli na pola vrt sve do početka polja, koja su sada bez žita. I trava livade, koja označuje među vlasništva, suha je i rijetka.
Samo uz rub livade, ondje gdje je ograda od divljeg gloga već potpuno načičkana rubinima malih plodova, trava je zelenija i gušća,
i ondje u potražnji za pašom i hladovinom, nalaze se ovčice s malim pastirićem. Joakim je kod drvoreda i maslina.
S njim su dva čovjeka koji mu pomažu. Ma koliko bio star, okretan je i radi s voljom. Otvaraju malene ograde na granici jednog
polja da dovedu vode uvelim biljkama, i voda si krči put, grgučući između trave i suhe zemlje, i širi se u prstenima koji se na časak
čine kao od žućkastog kristala i zatim samo kao tamni prstenovi od vlažne zemlje unaokolo mladica zemlje i preopterećenih maslina.
Ana ide, polagano, hladom sjenice, ispod koje zuje zlatne pčelice pohlepne za šećerom plavih bobica, prema Joakimu koji joj se požuri
u susret, kad je ugleda. »Sve dovle si došla ?« »Kuća je vruća kao peć.« »I ti od toga trpiš.« »Jedino trpljenje ove moje posljednje ure u trudnoći.
Od ovoga trpe svi: ljudi i životinje. Nemoj se previše ugrijati, Joakime.« »Kiša, kojoj smo se toliko nadali, i koja se činila već tri dana da je sasvim blizu,
još nije došla, a polje izgara. Dobro je za nas što je ovdje u blizini izvor i što je vrlo bogat vodom. Otvorio sam kanale.
Malo olakšanje za biljke čije je lišće povenulo i pokriveno prašinom. Ali evo, barem toliko da ih održimo na životu. Kad bi pala kiša ! ...«
Joakim, s tjeskobom svih ratara, promatra nebo, dok se Ana, umorna, hladi lepezom koja kao da je načinjena od suhog palminog lista
isprepletenog šarenim nitima što je drži ukrućenom. Rođakinja reče: »Gle, tamo iza Velikog Hermona, podižu se brzi oblaci.
Sjeverni vjetar. Osvježit će, a možda će donijeti i kišu.« »Već se tri dana podižu i zatim se s izlaskom mjeseca raziđu.
Tako će i opet.« Joakim je obeshrabren. »Vratimo se u kuću, jer i ovdje se teško diše, a osim toga, mislim, da je dobro vratiti se ...«
reče Ana koja je još više maslinaste boje od bljedoće što joj se pojavila na licu. »Trpiš ?« »Ne. Ali osjećam onaj veliki mir što sam ga
osjećala u Hramu, kad mi je bila dana milost, i koji sam još osjetila kad sam spoznala da sam majka. To je kao da si u ekstazi.
Slatki san tijela, dok duh klikće i smiruje se u miru za kojeg nema ljudske usporedbe. Ljubila sam te, Joakime, i kad sam došla u tvoju kuću
i rekla sama sebi: "Žena sam jednoga pravednika", imala sam mir, a tako i svaki put, kad se tvoja brižna ljubav brinula za svoju Anu.
Ali ovaj je mir različit. Vidi: vjerujem da je to mir poput onoga što je morao preplaviti, kao ulje koje se širi i blaži, duh Jakova, oca našega,
poslije njegova sna o anđelima, i još bolje, sličan, radosnome miru Tobijinu, nakon što im se očitovao Rafael. Ako u nj ponirem, kušajući ga,
on uvijek sve više raste. To je kao da uzlijećem po plavetnim nebeskim prostorima... i, ne znam zašto, otkad imam u sebi tu mironosnu radost,
imam pjesmu u srcu: pjesmu starog Tobije. Čini mi se kao da je napisana za ovaj čas... za ovu radost... za zemlju Izraela koji je prima..
za grešni Jeruzalem kojemu je sada oprošteno... ali ... ali ne smijte se mahnitosti jedne majke ... ali kad kažem:
"Zahvaljuj Gospodinu za svoja dobra i blagoslivljaj Boga vjekova, da ponovno podigne u tebi svoj Šator", ja mislim da će onaj,
koji će ponovno sagraditi u Jeruzalemu Šator Boga Istinitoga, biti ovo dijete koje će se upravo roditi... i mislim još da je prorečena sudbina
ne više Svetoga Grada, nego moga stvorenja kad kantik kaže: "Ti ćeš blistati sjajnim svjetlom, svi će narodi zemlje pred tobom ničice pasti,
narodi će k tebi doći noseći ti darove, u tebi će se klanjati Gospodinu i držat će tvoju zemlju svetom, jer u tebi će zazivati Veliko Ime.
Ti ćeš biti sretan u svojoj djeci, jer će sva biti blagoslovljena i ujedinit će se pred Gospodinom. Blaženi koji te ljube i koji se raduju tvome miru ! ..."
a prva koja se zbog toga raduje jesam ja, njezina blažena majka...« Izgovarajući te riječi, Ana se izmijeni u licu, i ražari se poput
stvari koja od mjesečeve svjetlosti biva zahvaćena velikim ognjem i obratno. Blage joj suze teku niz obraze, a da ona to i ne primjećuje,
i smiješi se u svojoj radosti. Međutim, ide prema kući, između muža i rođakinje, koji slušaju i dirnuti šute. Požure se, jer oblaci jure nebom
tjerani jakim vjetrom, galopiraju i množe se po nebu, a ravnica postaje mračna i dršće pod prijetnjom nevremena. Kad stigoše na prag kuće,
prva olovna munja presiječe nebom i tutanj prvoga groma nalik je kotrljanju ogromnog doboša koji se miješa s arpedžom prvih kapi po uvelom lišću.
Svi ulaze i Ana se povlači, dok Joakim koga su dostigli sluge, govori na vratima o ovoj toliko očekivanoj kiši, koja je blagoslov za žednu zemlju.
Ali radost se mijenja u strah, jer nahrupi vrlo žestoko oluja s munjama i oblacima punim tuče. »Ako se oblak prolomi, grožđe i masline bit će
zdrobljene kao od mlinskog kamena. Bijednih li nas !« Druga tjeskoba obuze zatim Joakima, zbog supruge kojoj je došao čas da porodi dijete.
Rođakinja ga uvjerava da Ana stvarno ne trpi. Ali on je uzbuđen i nemiran, i svaki put, kad rođakinja ili druge žene, među kojima je Alfejeva majka,
izlaze iz Anine sobe da se povrate s toplom vodom, umivaonicima i lanenim ručnicima osušenim na vatri koja veselo sjaji na središnjem ognjištu
u prostranoj kuhinji, ide i pita, i ne smiruje se na njihova uvjeravanja. Brige mu zadaje i to što Ana ne viče. Kaže: »Ja sam muškarac i nikada
nisam vidio kako se dijete rađa. Ali se sjećam da sam slušao govoriti kako je to pogibeljno, kad porodilja nema boli ...«
Dolazi večer, i prijevremeno, zbog izvanredno žestokog olujnog bijesa. Bujice, vjetar, munje, tu je sve osim tuče, koja je pošla istresti se
negdje drugdje. Jedan od momaka primijeti ovu žestinu oluje i reče: »Čini se da je Sotona sa svojim demonima izišao iz Gehene.
Gledaj kako su oblaci crni ! Osjećaš zadah sumpora u zraku i čuješ zviždanje i siktanje i jadikovanje i proklinjanja.
Ako je to on, bijesan je ove večeri !« Drugi se momak smije i kaže: »Izmakao mu je veliki plijen, ili ga je Mihael udario novom munjom
Božjom i time mu potkresao i spalio rogove i rep.« Prolazi trkom jedna žena i viče: »Joakime ! Upravo rađa ! I sve ide brzo i sretno !«
i iščeznu s vrčićem u ruci. Nevrijeme iznenada prestade, nakon jedne munje tako žestoke da je odbacila tri čovjeka i njima udarila o zid;
a pred kućom, na tlu vrta ostade na njezinu uspomenu jedna crna rupa iz koje je još izbijao dim. I dok jedno cviljenje, nalik na jadikovku grličice
koja po prvi put više ne pijuče, nego guče, dolazi s one strane vratiju gdje je Ana, golema 'duga' širi svoj trak u polukrugu po cijeloj širini neba.
Izlazi ili barem se čini da izlazi od vrhunca Hermona, poljubijena jednom sunčanom trakom, nalik alabastru najnježnije bijelo-ružičaste boje,
i uzdiže se do najčistijeg rujanskog neba i, prodirući kroz prostore, očišćene od svake nečistoće, nadlijeće galilejske brežuljke i
dolinu koja se vidi, između dvije smokve, tamo na jugu, i zatim još jedno brdo, i izgleda kao da spušta krajnji šiljak na krajnjem horizontu,
ondje gdje neki surovi lanac brda zatvara svaki drugi pogled. »Tako nešto još nikad nije viđeno !« »Gledajte, gledajte !«
»Čini se da cijelu zemlju Izraela spaja u jedan krug i već, ali gledajte, već je tu jedna zvijezda, iako još ni sunce nije zašlo.
I još kakva zvijezda ! Blista se kao ogromni dijamant ! ...« »I mjesec, tamo, sav je pun, iako još nedostaju tri dana da to bude,
ali gledajte kako sjaji !« Nadolaze žene veseleći se s jednim ružičastim zamotuljkom u kao snijeg bijelom platnu. To je Marija, Mama !
Malešna Marija koja bi mogla spavati na rukama jednog djeteta, Marija duga najviše jedan lakat.
Njezina je glavica kao od slonove kosti nježne ružičaste boje; njezine usničice karmin boje, koje više ne plaču,
ali čine instinktivni pokret za sisanjem, a tako su malene, te ne znaš kako će zahvatiti bradavicu dojke; nosić
malen između dva okrugla obraščića, i kad ga poškakljaš, otvaraju se očice, dva komadića neba, dvije nevine plave točkice
koje gledaju, a ništa ne vide, između tankovitih i plavkastih, gotovo ružičastih trepavica, toliko su svijetle. I kosica na okrugloj
glavici ima ružičastoplavi premaz poput neke vrste meda koji je gotovo bijel. Uši, dvije školjkice ružičaste i prozirne, savršene.
A ručice ... što su te dvije male stvarčice koje mlataraju po zraku i zatim idu u usta ? Zatvorene, kakve su sada, nalik su mahovinastim
ružinim pupoljcima, koji su probili zelenilo cvjetnih listića, i pomaljaju van svoju nježnu ružičastu svilu; otvorene kao sada,
dva mala jedva malo ružičasta slonokosna bisera, s pet blijedih mogranja za noktiće. Kako će te ručice moći osušiti toliki plač ?
A nožice ? Gdje su ? Za sada je to samo tapkanje sakriveno u platnu. Ali, evo rođakinja sjeda i otkrije je... Oh nožice !
Duge nekih četiri centimetra, imaju za taban jednu koraljnu školjku, a za hrbat snježnu školjku išaranu plavim žilicama.
Za prstiće ima remek-djelo liliputanske skulpture, i oni okrunjeni sitnim ljuskama blijedog mogranja. Ali kako će se pronaći tako malene sandalice,
kada te lutkine nožice budu činile prve korake, tako malene da se mogu navući na te nožice ? I kako će te nožice moći hodati toliko oštrini putevima
i podnijeti tako mnogo boli pod jednini križem ? Ali sada, to se ne zna, i smiješi se ... mlatareći i bacakajući svojim lijepo oblikovanim nožicama,
malešnih steganca s malim jamicama i kolutovima, toliko su debeljuškasta. Trbuščić je kao preokrenuta čaša, savršena mala prsa
pod čijom se bijelom svilom vide pokreti disanja i sigurno se čuje, ako joj se, kao što to sada čini sretni otac, prislone usta na poljubac,
udaranje maloga srca ... Najljepše srdašce od svih što ih je imala zemlja kroz vjekove: jedino bezgrešno srce ljudsko. A leđa ?
Evo okreću je i vidi se krivulja slabina i zatim debeljuškasta ramena i ružičasti zatiljak tako jak, da, evo: glavica se podiže nad luk male
kralježnice i čini se da je glavica ptičice koja promatra novi svijet unaokolo, s krikom protesta što je tako pokazuju, Nju, Nevinu i
Čistu očima tolikih, Nju koju nijedan čovjek neće nikada vidjeti nagu, Savršenu Djevicu, Svetu i Neokaljanu. Pokrijte, pokrijte taj ljiljanov
pupoljak, koji neće nikada na zemlji biti otvoren, a koji će dati još ljepšeg od Sebe, svoj Cvijet, ipak ostajući pupoljak sama.
Istom u nebu Ljiljan Trojstvenog Gospodina otvorit će sve svoje latice. Jer tamo gore nema ni praška krivnje, koja bi i nehotice mogla
oskvrnuti ovu čistoću. Jer tamo gore je Trojstveni Bog, da je pred očima sveg stvorenja primi, a koji će sada, za nekoliko godina,
sakriven u srcu bez Ljage biti u Njoj: Otac, Sin i Zaručnik. Sad je evo opet povijena i na rukama zemaljskog oca, kojemu sliči.
Ne sada. Sad je samo skica jednoga čovjeka. Kažem da će ona njemu biti slična, kad bude žena. Majčina nema ničeg.
Od oca ima boju kože i očiju, a sigurno i kose, koja je sada bijela. U mladosti će biti plava kako to kažu obrve. I crte lica ima očeve,
koje su na njoj savršenije i Ijupkije, jer Ona je žena, i to ona Žena; od oca ima smiješak i pogled i način kretanja i stas.
Misleći na Isusa, kako ga vidim, pronalazim da je Ana dala svoj stas Unuku i jaču slonokosnu boju kože. Dok Marija nema one Anine
veličanstvenosti: visoke i gipke palme, ali ima otmjenost oca. I žene govore o nevremenu i o mjesečevu čudu, o zvijezdi, i o ogromnoj 'dugi',
dok s Joakimom ulaze k sretnoj majci i vraćaju joj djetešce. Ana se smiješi na jednu svoju misao: »Ona je Zvijezda« reče.
»Njezin znak je na nebu. Marija, luk mira ! Marija, zvijezda moja ! Marija, čisti mjesec ! Marija, biser naš !« »Zoveš je Marija ?«
»Da. Marija, zvijezda i biser i svjetlo i mir ...« »Ali hoće reći i gorčina ... Ne bojiš li se nanijeti joj nesreću ?« »Bog je s Njom.
Njemu je pripadala prije nego je postala. On će je voditi svojim putevima i svaka će se gorčina promijeniti u rajski med.
A sad budi svoje mame ... još za malo, prije nego što budeš potpuno Božja ...«
I viđenje prestane s prvim snom Ane kao majke i Marije kao nejačeta.
- 19:19 -
nedjelja, 21.02.2010.
Sotona se uvijek prikazuje u dobrostivoj odjeći
Govori Isus:
Sotona se uvijek pokazuje u dobrostivoj odjeći.
S običnim izgledom. Ako su duše pažljive, i ako su nadasve u duhovnim kontaktima s Bogom, primjećuju to upozorenje koje ih čini opreznima i spremnima da nadvladaju đavolske zasjede. Ali ako su duše nepažljive na božansko, odijeljene od Boga po tjelesnosti koja ih nadvladava i čini gluhima, ne potpomognute molitvom koja ih povezuje s Bogom i koja kao kroz neki kanal izlijeva njegovu snagu u srce čovjeka, tada one teško zapaze prikrivenu zamku pod neškodljivom prividnošću i u nju padaju. Dok, osloboditi se nje mnogo je teže.
Dva osnovna puta kojima se sotona služi da dođe
do duša jesu SJETILNOST i PROŽDRLJIVOST.
Sotona uvijek počinje do materije (tijela).
Kad ovu obmami i podloži, napada na viši dio.
Najprije dušu (moral): misao s njezinim oholostima i požudama; zatim duh, oduzimajući mu ne samo ljubav – ove više u njemu nema, kada je čovjek božansku ljubav zamjenio s drugim ljudskim ljubavima – nego također i strah Božji. I tada se čovjek prepušta sotoni, samo da bi mogao uživati ono što hoće, uživati sve više i više ...
Kako sam se Ja ponašao, vidjela si. Šutnja i molitva. Šutnja. Jer kad sotona čini svoje zavodničko djelo i vrze se oko nas, to treba podnijeti bez ludih nestrpljivosti i kukavnih strahova. Dakle, treba reagirati s uzdržljivošću na njegovu prisutnost i s molitvom na njegovo zavođenje.
Beskorisno je raspravljati sa sotonom. Pobjedio bi on, jer je jak u svojoj dialektici. Samo ga Bog može pobijediti. Zato se treba uteći Bogu, da On govori za nas i preko nas. Pokazati sotoni ono Ime i onaj Znak, ne toliko ispisane na papiru ili urezane u drvu, koliko napisane i urezane u srcu. Moje Ime i moj Znak ! Odvratiti sotoni jedino kada pokušava praviti se jednakim Bogu, služeći se riječju Božjom, jer je sotona ne podnosi.
Zatim, nakon borbe, dolazi pobjeda, i andeli služe i brane pobjednika od mržnje sotone. Okrepljuju ga rosama nebeskim, Milošću koju izlijevaju punim rukama u srce vjernog sina, sa blagoslovom koji miluje duh.
Treba imati volju pobjediti sotonu i vjeru u Boga i u njegovu pomoć. Vjeru u moć molitve i u dobrotu Gospodnju. Tada sotona ne može činiti zla.
Idi u miru.
- 22:04 -
utorak, 12.01.2010.
Isusov govor u Betlehemu
Prvi sati su jednoga sjajnog ljetnog jutra. Po nebu kao potezi kista ružičastom bojom. Tu je nešto tankih oblačića, koji su kao iščupkane niti gaze, izgubljene na sagu od svile nebesko-plave boje. Sve se ori od pjevanja ptica, koje su već opijene svjetlom... Vrabice, kosovi, crvendaći pijuču, cvrkuću, svađaju se oko jednog struka, oko jedne gusjenice, oko jedne grančice, što hoće odnijeti u gnijezdo, staviti u voljicu, uzeti za sklonište mladih. Lastavice se poput strijela zalijeću s neba k malenom potoku da operu svoja prsa snjeznobijela, a na vrhu rđasto obojena. I kad se osvježe u vodi, zgrabivši mušicu što još spava na kakovom struku, uzlijeću okomito uvis đipnuvši poput ulaštene oštrice, cvrkućući veselo.Dvije vrtorepke, odjevene u sivkastu svilu, šetaju dražesno kao dvije damice uzduž obale potoka i vrlo visoko drže dugačke repove ukrašene crnim komadićima baršuna, ogledaju se, ustanove da su lijepe pa ponovno počinju šetati, a jedan kos im se ruga, i iza njih fićuka svojim dugačkim žutim kljunom, pravi šumski deran. U jednoj gustoj divljoj jabuci, koja se osamljena diže pokraj ruševina, jedna slavujčica uporno dozivlje svoga druga, i ušuti istom kad vidi da on stiže s jednom dugačkom gusjenicom, koja se previja u kliještima tankoga kljuna. Dva pećinara, koji su vjerojatno pobjegli iz nekog gradskog golubinjaka te izabrali slobodno boravište u pukotinama srušene kule, prepuštaju se očitovanju svojih čuvstava: on grguće zavodnički, ona stidljivo guče. Isus prekriženih ruku na prsima gleda sve te vesele životinjice i smiješi se. »Već si gotov, Učitelju ?« pita Šimun iza njegovih leđa. »Gotov. Zar ostali još spavaju ?«. »Još.« »Mladi su... Oprao sam se u onom potoku... To je svježa voda, koja bistri pamet...« »Sad idem ja.« Dok se Šimun, samo u kratkoj košulji, umiva i zatim se ponovno oblači, pomole se Juda i Ivan.
»Bog Te čuvao, Učitelju. Jesmo li zakasnili ?« »Niste. Tek je zajutrilo. Ali sada požurite pa idemo.« Njih dvojica se operu, a zatim obuku tunike i ogrtače.
Prije negoli je krenuo, Isus otkine nekoliko cvjetica u pukotinama dvaju velikih kamenova i stavi ih u drvenu kutijicu, u kojoj već ima drugih stvari, koje ne razabirem dobro. To poprati riječima: »Ponijet ću ih Majci. Bit će joj dragi... Hajdemo.« »Kamo, Učitelju ?« »U Betlehem.«
»Ponovno ? Ali čini se da tu nije dobar zrak za nas...« »Ne smeta. Idimo. Želim vam pokazati gdje su sišli Magi i gdje sam bio Ja.« »Onda čuj. Oprosti, znaš, Učitelju. Ali dopusti mi da govorim. Učinimo jednu stvar. Dopusti da u Betlehemu i u svratištu ja govo¬rim i pitam. U Judeji nema mnogo ljubavi prema vama Galilejcima, a ovdje još manje nego drugdje. Dapače, učinimo ovako: Ti i Ivan pokazujete se kao Galilejci i po haljini. Odviše jednostavnoj. A onda... ta kosa ! Zašto uporno hoćete da je nosite tako dugačku ? Ja i Šimun dat ćemo vam ogrtače, a uzet ćemo vaše. Ti, Šimune, daj Ivanu, a ja Učitelju. Evo... tako. Vidiš ? Odmah malo više sličite na Judejce. A sad ovo.« I skine pokrivalo s glave: platno na žute, smeđe, crvene i zelene pruge kakav je i ogrtač, sve izmjenično raspoređene, koje drži na mjestu jedna žuta uzica, i stavi ga Isusu na glavu pa ga prilagodi niz lice da sakrije dugačku plavu kosu. Ivan uzme Šimunovo vrlo tamnozeleno pokrivalo. »O, sad je bolje !
Imam ja smisla za praktične stvari.« »Da, Juda. Ti imaš smisla za praktične stvari. Istina je. Ali pazi da taj ne nadmaši onaj drugi smisao.« »Koji, Učitelju ?«
»Smisao za duhovne stvari.« »Neee ! Ali u nekojim slučajevima dobro je da čovjek zna biti više političar negoli poslanik. I čuj... budi još dobar... za tvoje dobro je... Nemoj me opovrći ako rečem stvari... stvari... neistinite, eto.« »Što kaniš reći ? Zasto lagati ? Ja sam Istina i neću laži ni u Sebi, ni oko Sebe.«
»O, neću govoriti nego samo polulazi. Reći ću da se svi vraćamo iz dalekih mjesta, makar iz Egipta, i da želimo čuti vijesti o dragim prijateljima. Reći ću da smo Judejci na povratku iz prognanstva... Na koncu, u svemu tome ima nešto istine... a onda, govorim ja... laž više, laž manje...« »Ali, Juda ! Zašto varati ?«
»Ne mari za to Učitelju ! Svijet stoji na prijevarama. Koji put su i nužne. Dobro: da ti udovoljim, kazat ću samo da dolazimo izdaleka i da smo Judejci. Ovo je istina za tri četvrtine. A ti, Ivane, uopće ne progovori. Izdao bi se.« »Neću pisnuti.« »Zatim... ako stvari krenu dobro... onda ćemo kazati ostalo.
Ali malo imam nade... Lukav sam, i osjetim u pravi čas.« »To vidim, Juda. Ali volio bih da si prostodušan.« »To malo koristi. U tvojoj skupini ja ću biti čovjek za teška poslanja. Dopusti mi da radim.« Isus je malo sklon tome. Ali popušta. Idu. Obilaze ruševine, zatim idu uz jedan debeli zid bez prozora, preko kojega se čuje revanje, mukanje, rzanje, blejanje, i ono neskladno kreveljenje dvogrbih i jednogrbih deva. Zid zaokreće u obliku ugla. Zaobilaze ga. Evo ih na betlehemskom trgu. Bazen zdenca je usred trga, koji i sada ima onaj svoj nakrivi oblik. No ipak je različit na onoj strani koja je nasuprot svratištu. Ondje gdje je bila kućica, koju u mislima još vidim svu od čistoga srebra pod zrakama Zvijezde, ondje je velik otvor, po kojemu su razbacane ruševine. Samo se još dižu malene stube sa svojim malenim balkonom. Trg je pun svijeta oko prodavaca živeznih namirnica, alata, tkanina itd. Oni su raširili po rogozinama ili stavili u košare svoju robu, koja je sva položena na tlo, a i oni su šćućureni većinom usred svoga... dućana, osim ako ne viču i ne gestikuliraju na nogama prepirući se s kakvim škrtim kupcem.
»Sajmeni dan je«, kaže Šimun. Vrata, bolje: kapija svratišta je širom otvorena i kroz nju izlazi niz magaraca natovarenih trgovačkom robom.
Juda ulazi prvi. Obzire se. Zgrabi bahato jednog malog konjušara, blatna i bez košulje, tj. u samoj potkošulji koja je bez rukava i kratka do koljena. »Slugo !« dere se. »Gospodara ! Odmah ! Idi brzo, jer nisam navikao čekati.« Dječak otrči vukući za sobom metlu od pruća. »Ali Juda ! Koji način!« »Tiho, Učitelju. Pusti me da radim. Moraju misliti da smo bogatuni, i iz grada.« Trči gazda, koji lomi leđa klanjajući se pred Judom, impozantnim u Isusovom tamnocrvenom ogrtaču preko svoje bogate zlatnožute haljine, pune pasova i resa. »Čovječe, mi dolazimo izdaleka. Judejci smo iz azijskih zajednica. Ovaj, rodom Betlehemac, progonjen, ponovno traži svoje drage ovdašnje prijatelje. I mi s Njime. Dolazimo iz Jeruzalema, gdje smo se poklonili Svevišnjemu u njegovoj Kući. Možeš li nam dati informacije ?« »Gospodine... tvoj sluga... Sve za tebe. Zapovijedaj.« »Želimo doznati o mnogima... osobito o Ani, o ženi koja je imala kuću nasuprot tvom svratištu.« »O, jadnica ! Anu više nećete naći osim u krilu Abrahamovu. I njezinu djecu s njom.« »Mrtva ? Zašto ?« »Zar ne znate za Herodov pokolj ? Cijeli svijet je govorio o njemu, a i Cezar ga je označio "svinjom koja se hrani krvlju". Uh, što rekoh ! Nemoj me prokazati ! Jesi li uistinu Judejac ?« »Evo znaka moga plemena.. Dakle ? Govori.« »Ana je bila ubijena od Herodovih vojnika, sa svom svojom djecom, osim jedne.« »Ama zašto ? Bila je tako dobra !« »Zar si je poznavao ?« »Veoma dobro.« Juda bestidno laže. »Bila je ubijena zato što je primila na stan one koji su govorili da su otac i Majka Mesije... Dodi ovamo, u ovu sobu... Zidovi imaju uši, i opasno je... govoriti o nekim stvarima.«
Uđu u jednu tamnu i nisku sobicu. Sjednu na niski divan. »Eto... bio sam dobrog nosa. Nisam bez razloga svratištar ! Rođen sam ovdje, sin sinova svratištara. Lukavstvo mi je u krvi. I nisam ih htio. Možda bih bio našao neku rupu za njih. Ali... Galilejci, siromasi, nepoznati... eh, ne ! Ezekija ne upada u to !
A zatim sam slušao da su neobični... ona žena... očiju... nešto... ne, ne, mora da je u sebi imala zloduha i da je razgovarala s njim. I donijela nam ga je ovamo... meni ne, ali u grad. Ana je bila bezazlenija od jedne ovcice, i uzela ih je na konak nekoliko dana poslije, tada već s djetetom.
Govorili su da je Mesija... O, kako sam se obogatio onih dana ! Sigurno i od popisa ! Ali dolazili su i oni koji nisu morali doći radi popisa. Dolazili su čak od mora, čak iz Egipta, da vide... i to mjesecima ! Kakav dobitak sam ostvario !... Kao posljednji došla su tri kralja, tri mogućnika, tri maga... što ja znam ? Cijela povorka ! Nikad joj kraja ! Uzeli su mi sve staje i u zlatu platili toliko sijena da bi dostajalo za mjesec dana, a onda su sutradan otišli ostavivši sve tu. I kakvih li darova konjušarima, ženama ! I meni ! Oh !... O Mesiji, bio pravi ili lažni, ja mogu reći samo dobro. Učinio je da sam zaradio novca na vreće. Nesreća nisam imao. Ni mrtvih, jer sam se tek bio oženio. Dakle... Ali drugi !« »Htjeli bismo vidjeti mjesta pokolja.« »Mjesta ? Ta sve kuće bile su mjesta pokolja. Na milje oko Betlehema bilo je mrtvih. Dođite sa mnom.« Uzlaze po jednim stubama, popnu se na veliku terasu na krovu. S visoka se vidi mnogo polja i čitav Betlehem protegnut po svojim brežuljcima kao raširena lepeza. »Vidite li razorena mjesta ? Tamo su bile spaljene i kuće, jer su očevi oružjem branili djecu. Vidite li ondje onu vrstu zdenca pokrivena bršljanom ? Ono je ostatak sinagoge. Spaljene sa starjesinom sinagoge, koji je ustvrdio da je ono Mesija. Spaljene od preživjelih, ludih zbog pokolja djece. Kasnije smo zbog toga iniali neugodnosti... A tamo, i tamo, i tamo... vidite li one grobove ? To su grobovi žrtava... Čini se kao da su ovce raspršene izmedu zelenila, dokle oko seže. Sve nevina djeca i očevi i majke s njima... Vidite li onaj bazen ? Njegova je voda bila crvena kad su plaćeni ubojice u njoj očistili oružje i ruke.
A jeste li vidjeli onaj potok tu otraga ?... Bio je crven od mnoge krvi što ju je primio od kanala... A ondje, evo: ondje... nasuprot nama. To je što je preostalo do Ane.«
Isus plače. »Zar si je dobro poznavao ?« Odgovara Juda: »Bila je kao sestra njegovoj Majci. Zar ne, prijatelju ?« Isus odgovara samo: »Da.« »Razumijem«, reče svratištar i osta zamišljen. Isus se prigne i tiho razgovara s Judom. »Moj prijatelj bi htio ići na one ruševine«, kaže Juda. »Pa neka ide. Pripadaju svima !«
Siđu. Pozdrave. Odlaze. Gostioničar ostaje razočaran. Možda se nadao dobitku. Prođu preko trga. Popnu se na male preostale stube. Isus kaže: »Odavde sam, ponukan od Majke, pozdravio Mage, i odovud smo sišli da pođemo u Egipat.« Nekoji od naroda gledaju njih četvoricu na razvalinama.
Jedan pita: »Jeste li rodbina ubijene ?« »Prijatelji.« Jedna žena viče: »Nemojte barem vi zadati bol mrtvoj, kao što su joj drugi njezini prijatelji zadali živoj, a onda su umakli na sigurno.« Isus je uspravan na balkonu, uza zidić koji ga ograđuje, pa je zato oko dva metra viši od trga, s praznim prostorom iza sebe. Praz¬nim prostorom punim sunca koji Ga svega obavija svjetlom i čini da je još bjelija haljina od vrlo bijelog lana, koja ga jedina zaodijeva sada kad se ogrtač spustio s ramena i nalazi se do njegovih nogu kao šareno podnožje. Iza njega je još: zelena i razbarušena pozadina onoga što je bio vrt i polje Anino, a onda zapušteno i posuto ruševinama.
Isus raširi ruke. Juda, koji opazi gestu, kaze: »Nemoj govoriti ! Nije razborito !« Ali Isus ispunja trg svojim jakim glasom:
»Ljudi Judini ! Ljudi iz Betlehema, čujte ! Čujte, o vi, žene zemlje koja je bila sveta Raheli ! Čujte Jednoga koji dolazi od Davida, koji je trpio progonjen, koji, postavši dostojan govoriti, govori da vam dade svjetla i utjehe. Čujte.« Svijet prestaje vikati, svađati se, kupovati i skuplja se. »To je neki rabbi.« »Sigurno dolazi iz Jeruzalema.«
»Tko je ?« »Lijepa li čovjeka !« »Kakva li glasa !« »Kakva li držanja !« »E, ako je od koljena Davidova !« »Onda je naš !« »Čujmo, čujmo !«
Sad je sav trg okrenut prema malom stubištu koje naliči na propovjedaonicu. »U knjizi postanka je rečeno: "Neprijateljstvo ću zametnuti između tebe i žene... ona će ti zgnječiti glavu, a ti ćeš vrebati njezinu petu … I još je rečeno: "Umnožit ću tvoje jade i tvoje trudnoće... i zemlja će rađati trnjem I korovom". To je osuda čovjekova, ženina i zmijina. Došavši izdaleka da počastim Rahelin grob, čuo sam ponovno u večernjem vjetru, u noćnoj rosi, u tugovanju slavuja ujutro jecaj davne Rahele, ponavljan od usta do usta od betlehemskih majki u nutrini grobova, ili u nutrini srdaca. I čuo sam rikanje boli Jakovljeve u boli muževa udovaca, koji više nemaju supruga jer ih je ubila bol... Plačem s vama. Ali čujte, braćo moje zemlje. Betlehem, zemlja blagoslovljena, najmanji od Judinih gradova, ali najveći u očima Božjim, jer je kolijevka Spasiteljeva, kako kaže Mihej, upravo zato što je takav, što je određen da bude šator na koji se imala spustiti Slava Božja, Božji Oganj, njegova Utjelovljena Ljubav, razjario je mržnju Sotone.
"Zametnut ću neprijateljstvo između tebe i žene. Ona će te držati pod svojom nogom, a ti ćes vrebati njezinu petu". Koje je veće neprijateljstvo od onoga kome su cilj sinovi, srce ženina srca ? I koja je noga jača od noge Majke Spasiteljeve ? Zato je, eto, bila razumljiva osveta pobijedenog Sotone, koji je svojom zasjedom nasrnuo ne, ne
na petu, nego u srce majki, zbog Majke. O, umnoženih li jada zbog gubitka sinova pošto ste ih rodili ! O, užasnog li trnja zbog toga što ste sijali i znojili se za djecu, a sada
ste oci bez djece ! Ali kliči, Betleheme ! Tvoja čista krv, krv nevinih, napravila je plameni i grimizni put Mesiji...«
Mnoštvo, koje je dizalo sve veću graju otkako je Isus spomenuo Spasitelja, a zatim Njegovu Majku, sada pokazuje jasniji znak uzrujanosti. »Šuti, Učitelju«, kaže Juda. »I idimo.« Ali Isus ga ne sluša. Nastavlja: »...Mesiji, koga je milost Boga Oca spasila od tirana da ga sačuva narodu za njegovo spasenje i...«
Jedan vrištav ženski glas viče: »Pet, pet sam ih rodila, a više nema nijednoga u mojoj kući ! Bijedne li mene !« i jauče histerično.
To je početak meteža. Jedna druga se valja u prašini, razdire haljinu, pokazuje jednu dojku sa odsječenom bradavicom i viče: »Ovdje, ovdje, na ovoj dojci zaklali su mi moga prvorodenca ! Mač mu je prerezao lice zajedno s mojom bradavicom. O, Elizeju moj !« »A ja ? A ja ? Eno tamo moje kraljevske palače ! Tri groba u jednom, a čuva ih otac. Muž i sinovi zajedno. Evo, evo... Ako ima Spasitelja, neka mi vrati sinove, neka mi vrati supruga, neka me spasi od očaja, neka me spasi od Belzebula.«
Svi viču: »Našu djecu, muževe, očeve ! Neka ih vrati, ako ga ima !« Isus maše rukama nalažući muk. »Braćo moje zemlje:
Htio bih vam vratiti u tijelu, takoder i u tijelu, sinove. Ali, Ja vam kažem: budite dobri, predani, oprostite, ufajte se, radujte se u nadi, kličite u sigurnosti. Brzo ćete opet imati svoju djecu, kao andele u Nebu, jer se Mesija sprema da otvori nebeska vrata, pa ako budete pravedni, smrt će bit Život koji dolazi, i Ljubav koja se vraća...«
»Ah, jesi li Ti Mesija ? Reci, u ime Božje !«
Isus spušta ruke, sa svojom tako blagom, umiljatom gestom koja je kao zagrljaj, i kaže: »Jesam.«
»Odlazi ! Odlazi ! Dakle, tvojom krivnjom !«
Leti jedan kamen uz zvižduke i poruge. Juda učini jedan lijep potez... o, da je uvijek bio takav ! Baci se ispred Učitelja, uspravan na zidiću balkona, raširena ogrtača, i
neustrašivo prima udarce kamenja, i krvav je od njih, i viče Ivanu i Šimunu: »Odvedite Isusa. Iza onih stabala. Ja ću doći. Idite, u ime Neba !« A mnoštvu viče: »Bijesni psi ! Od Hrama sam, i prijavit ću vas i Hramu i Rimu.« Mnoštvo se začas prestraši. Ali zatim nastavlja bacanjem kame¬nja, na sreću, nespretno. A Juda neustrašivo dočekuje kamenje, odgovara uvredama na proklinjanje mnoštva. Štoviše: u letu uhvati jedan kamen i otpremi ga u glavu jednom starčiću, koji viče kao svraka koju naživo perušaju. A budući da nastoje popeti se na njegovo podnožje, hitro podigne jednu suhu granu što se nalazi na tlu (sada je sišao sa zidića) i vrti je po ledima, glavama, rukama, bez milosrda. Pritrče vojnici i naprave prolaz kopljima. »Tko si it ? Zašto ova svađa ?« »Judejac sam, napadnut od ovih pučana. Sa mnom je bio jedan rabbi poznat svećenicima. Govorio je ovim psima. Razbjesnili su se I napali nas.« »Tko si ?« »Juda iz Keriota, nekad od Hrama, a sada učenik Rabbija Isusa iz Galileje. Prijatelj sam farizeja Šimuna, saduceja Jokane, savjetnika Sinedrija Josipa iz Arimateje, i napokon, to možeš ispitati, Eleazara ben Ana, velikog prijatelja Prokonzulova.«
»Provjerit ću. Kamo ideš ?« »Sa svojim prijateljem u Keriot, a zatim u Jerazalem.« »Idi. Mi ćemo it štititi leđa.«
Juda pruži vojniku novaca. Mora da to nije dopušteno ... ali je uobičajeno, jer vojnik prima hitro i oprezno, pozdravi i nasmiješi se. Juda skoči dolje od svog podnožja. Ide u skokovima preko neobrađenog polja, dostigne drugove. »Jesi li ranjen ?« »Ništa, Učitelju. A onda ! Za Tebe !... Ali sam ih i dao. Mora da sam sav blatan od krvi...«
»Da, po obrazu. Ovdje je mali mlaz vode.« Ivan smoči mali komad platna i opera Judin obraz. »Žao mi je, Juda... Ali vidiš... i ako im se kaže da smo Judejci, prema tvome smislu za praktično...« »Živine su. Mislim da si se uvjerio, Učitelju. I da nećeš i dalje pokušavati.« »O, ne ! Ne zbog straha. Nego stoga što je zasada beskorisno. Kad nas neće, ne proklinje se, nego se povucimo moleći za siromašne ljude, koji umiru od gladi, a ne vide Kruh. Idimo ovim udaljenim putem. Mislim da se može iz njega udariti putem za Hebron... K pastirima, ako ih nađemo.« »Da dobijemo drugu kišu kamenja ?« »Ne. Da im kažem: "Ja sam".« »E, onda !... Sigurno će nas izbatinati. Već trideset godina trpe tvojom krivnjom !...« »Vidjet ćemo.« Idu kroz jednu gustu, sjenovitu, svježu šumicu i gubim ih s vida.
- 21:53 -
nedjelja, 23.08.2009.
"OTKUPLJENJE ŽENE"
Govori Marija:
Ja sam, otkupila ženu svojim božanskim materinstvom. Ali to je bio samo početak otkupljenja žene. Odričući se svake ljudske bračne veze zavjetom djevičanstva, odbacila sam svako požudno zadovoljenje, zasluživši milost od Boga. Ali to još nije bilo dosta. Jer grijeh Evin bijaše drvo sa četiri grane: Oholost, lakomost, proždrljivost, (pohotljivost), razbludnost. I sve četiri trebale su biti odrezane prije nego učine drvo neplodnim od korijena.
Ponizivši se do dna, pobijedila sam oholost.
Ponizila sam se pred svima. Ne govorim o svojoj poniznosti prema Bogu. Svako je stvorenje dužno poniziti se pred Bogom. I Njegova se je Riječ pred Njim ponizila. Morala sam i ja, žena. Ali da li si ikad razmišljala kakva sam sve poniženja morala podnositi od ljudi, ne braneći se ni na kakav način ?
I Josip, koji bijaše pravedan, bio me optužio u svom srcu. Ostali, koji ne bijahu pravedni, griješili su mrmljanjem videći moje stanje, i graja njihovih riječi poput gorkog vala razbijala se o moje čovještvo. I to bijahu prva od beskrajnih poniženja što mi ih pribavi moj život Majke Isusove i majke ljudskog roda.
Poniženja od siromaštva, poniženja kao izbjeglice, poniženja od prigovora rođaka i prijatelja, koji su me, ne znajući za istinu, sudili da sam kao majka slaba prema svome Isusu koji je postao mladićem, poniženja kroz tri godine Njegove službe, okrutna poniženja u času Kalvarije, poniženja i što sam morala priznati da nemam čime kupiti mjesto i mirodije za pogreb Sina moga.
Pobijedila sam lakomost (škrtost) praroditelja, kad sam se unaprijed odrekla svog Djeteta. Majka se nikada ne odriče svog djeteta, osim ako je prisiljena. Iskala to od njezina srca domovina, ljubav supruge, ili sami Bog, ona se opire tom odijeljenju. I to je naravno. Dijete nam raste u krilu i nikad nije potpuno prekinuta veza koja drži njegovu osobu spojenu s našom. Iako je raskinut kanal životnog pupka, ostaje još uvijek živac koji polazi od srca majke, duhovni živac koji je življi i osjetljiviji od fizičkog, koji je ucijepljen u srce djeteta. Ako ljubav prema Bogu, ili prema stvoru, ili traženje domovine udaljuju dijete od majke, tada ona osjeća kako je rastežu sve do ljute boli. I ako smrt otme dijete majci, srce joj se lomi i ostaje na njem duboka rana.
I ja sam se odrekla Sina svoga, od časa kad sam ga imala. Dala sam Ga Bogu. Vama sam Ga dala. Ja sam se lišila ploda svoga krila da zadovoljim Evinu krađu ploda Božjega.
Pobijedila sam pohotljivost(proždrljivost) i za znanjem i za uživanjem, prihvaćajući znati samo ono što je Bog htio da znam, ne išćući ni u sebe ni u Njega više od onoga što mi je bilo rečeno. Vjerovala sam, dalje ne istražujući.
Pobijedila sam pohlepnost za uživanjem, jer sam se odrekla svake slasti sjetila. Svoje sam tijelo stavila pod noge. Tijelo, oruđe Sotonino, zajedno sa Sotonom, stjerala sam pod svoju petu, da od njega načinim stepenicu da se približim Nebu. Nebo ! Moj cilj. Ondje gdje bijaše Bog. Jedina moja glad koja nije proždrljivost nego nužnost od Boga blagoslovljenja, koji hoće da za Njim čeznemo.
Pobijedila sam razbludnost, koja je oblapornost dovedena do pohlepe, do gramzivosti. Jer svaka neobuzdana mana vodi k još većoj mani. I proždrljivost (pohotljivost) Evina, koja je već sama za osudu, dovede je do razbludnosti. I nije joj više bilo dosta što se zadovoljila sama. Htjede dotjerati svoj zločin do rafiniranog intenziteta i spozna svoga druga i učini se učiteljicom bludnosti. Ja sam preokrenula stanje i umjesto da silazim, uvijek sam uzlazila. I umjesto da svog druga koji je bio pošten, guram prema dolje, ja sam ga uvijek podizala gore, i načinila od njega anđela.
Sada kad sam posjedovala Boga i s njim njegova neizmjerna bogatstva, požurila sam se da ih se riješim, govoreći: "Evo: nek se vrši po Njemu i od Njega tvoja sveta volja". Čist je onaj koji ne drži na uzdi samo tijelo, nego i osjećaje, i misli. Ja sam morala biti čista da poništim Bestidnu koja je to bila tijelom, srcem i duhom. I nisam izašla iz svoje suzdržljivosti govoreći čak ni o svome Sinu- koji je bio jedino moj na zemlji kao što je bio jedino Božji na Nebu - : "On je moj i hoću Ga."
Ipak, ni to još nije bilo dosta da ženi postignem mir što ga je izgubila Eva. Njega vam zadobih na podnožju Križa. Gledajući kako umire Onaj koga sam rodila. Osjećajući kako mi se kida utroba na krik moga Djeteta koji je umirao, ispraznila sam se od svakog feminizma: nisam više bila tijelo, nego anđeo. Djevica zaručena s Duhom, umrije u onom času. Ostade Majka Milosti, ona koja vam je od svoje muke rodila Milost i vama je dala. Žena, koju sam u božićnoj noći iznova posvetila, podno Križa zadobila je sredstva da postane dijete Neba.
To sam učinila ja za vas, odrekavši se svakog, pa i svetog, zadovoljstva. Od vas, koje ste po Evi postale ženke snižene na stupanj svojih životinjskih družica, učinila sam, samo ako to hoćete, svetice Božje. Za vas sam uzašla. Kao i Josipa i vas sam podigla na više. Gora Kalvarija jest moja Maslinska gora. Odande sam odskočila da ponesem na Nebesa ponovno posvećenu dušu žene zajedno sa svojim proslavljenim tijelom, jer sam nosila Riječ Božju i poništila u sebi posljednji trag Evin, posljednji korijen onog drveta s četiri otrovne grane i korijena zabijenog u sjetilo, a koji je povukao čovječanstvo u pad i koji će ostati do svršetka vremena i u posljednjoj ženi gristi utrobu. S Neba, gdje sada blistam u zraci Ljubavi, ja vas zovem i pokazujem vam Lijek da pobijedite same sebe:
Milost moga Gospodina i Krv Sina moga !
- 19:55 -
nedjelja, 16.08.2009.
" OGOVARANJE ILI POVJERAVANJE "
Treba znati razlikovati besposleno govorenje od korisnog govorenja. Besposleno govorenje je kad se govori o manama drugih s nekim koji to uopće ne može popraviti. Onda je to redovito pomanjkanje ljubavi, pa bile te stvari i istinite. Kao što je i pomanjkanje ljubavi, kad se nekoga više ili manje ogorčeno kudi, a da se s kuđenjem ne daje i savjet. Govorim o pravednim prijekorima. Nepravedni prijekori su grijeh protiv bližnjega. Ali kada netko vidi svoga bližnjega da griješi i zbog toga trpi, jer dotični vrijeđa Boga i škodi svojoj duši, te osijeća da sam ne može izmjeriti težinu grijeha svoga bližnjega, niti se osijeća pametnim da upravi riječi koje su kadre obratiti bližnjega, pa se onda obraća nekom pravednom i mudrom čovjeku i povjerava mu svoju brigu, tada ne griješi, jer njegova povjeravanja idu za tim da spriječi sablazan i da spasi jednu dušu.
Primjer:
Kao sto postupa čovjek koji ima rođaka, a ovaj boluje od neke sramotne bolesti. Zacijelo da će nastojati sakriti tu bolest pred narodom, ali će diskretno poći k lječniku i reći mu: ''Moj rođak po mome mišljenju ima tu i tu bolest, a ja ne znam što bih mu savjetovao ni kako bi ga izliječio. Dođi ti ili mi reci sto treba da mu učinim'' . Da li ovaj čovjek pokazuje manjak ljubavi prema svome rođaku ? NE. Dapače ! Griješio bi protiv ljubavi, kad bi hinio da nije spazio bolest i kad bi pustio da ona napreduje dovodeći tako svog rođaka do smrti zbog nekog krivo shvaćenog osjećaja razboritosti i ljubavi ...
"ISUSOVA MOLITVA"
Oče moj, molim te za njih kao i za sve ostale. Povrati, Gospodine, ove naše sužnje, ove koji su za Tebe i za Mene sužnji u lancima tvrdoglave zablude. Kako se potok izlijeva u veliku rijeku, tako ih dovedi, Oče, u veliko more tvoga milosrđa i tvoga mira. Ja i moji sluge sijemo u njima sa suzama tvoju istinu. Oče, učini da u vrijeme velike žetve mi, svi mi tvoji sluge u naučavanju tvojeg istinitog mognemo radosno žeti izabrano zrnje za tvoju žitnicu na ovim brazdama koje sada izgledaju posute samo patnjom i otrovom.
Oče ! Oče ! Učini da za naše napore, suze, patnje, znoj, smrt, koje su bile i koje će biti pratilice našega sijanja, mognemo prispjeti k Tebi noseći, poput snopova, prvine ovoga naroda, duše preporođene Pravednošću i Istinom na Tvoju slavu. Amen.
- 21:31 -
" 7 PITANJA O GRIJEHU "
Kad budeš učitelj, liječnik i pastir na mome mjestu i mjesto MENE (Isus govori Petru) i kad ti bude došao neki vjernik da plače pred tvojim nogama nad svojom uznemirenošću prouzročenom svojim ili tuđim djelima, ti trebaš uvijek imati pred očima ovih sedam pitanja:
1. TKO - Tko je sagriješio ?
2. ŠTO - Koja je vrsta grijeha ?
3. GDJE - Na kojem mjestu ?
4. KAKO - U kojim okolnostima ?
5. ČIME ili S KIM - Stvari ili osobe koje su bile prigoda za grijeh ?
6. ZAŠTO - Koji su to bili poticaji koji su stvorili ambijent pogodan za grijeh ?
7. KADA - Pod kojim uvijetima i reakcijama i da li je to bilo slučajno ili iz zle navike ?
- Jer, vidiš, Šimune, isti grijeh može imati bezbrojne nijanse i stupnjeve prema svim pojedincima koji su grijeh počinili.
Npr. Uzmimo u promatranje dva grijeha koji su najrašireniji: 'grijeh iz tjelesne požude' i 'grijeh iz požude za bogatstvom' .
Osoba koja je počinila prvi grijeh i dođe k tebi, Šimune, te kaže: ''Sagriješio sam bludno''. Neiskusan svećenik bi mogao reći:
''Proklestvo na te''. Ali ti, moj Petre, ne smiješ tako reći. Jer ti si Isusov Petar, nasljednik si Milosrđa. I tada prije nego presudiš, moraš razmotriti i blago i razborito djelovati na srce koje pred tobom plače, da bi mogao shvatiti sve strane stvarnoga i predmijevanog grijeha skrupulozne savjesti.
Sjećaj se da si ne samo učitelj, pastir već i liječnik. Liječnik ne truje rane. Spreman je da siječe ako je tu gangrena ili rak-rana, zna ipak i razotkriti i liječiti laganom rukom ako je samo rana s povrijeđenim živim djelovima koje treba opet spojiti, a ne ih odrezati.
I sjeti se da si učitelj, pored toga sto si liječnik i pastir.
Učitelj upriličuje svoje riječi prema dobi svojih učenika. Bio bi na sablazan onaj pedagog koji bi dječici otkrivao biološke zakone koje nevina djeca ne poznaju jer bi ih tako poticao na prijevremene spoznaje i zloću. Također, kod postupka s dušama treba i u postavljanju pitanja imati razboritosti. Imati poštovanja prema sebi i prema drugome.
To će ti biti lako, ako u svakom čovjeku budeš gledao svoje dijete.
Otac je po svojoj prirodi učitelj, liječnik i vođa svoje djece.
Zato, ma tko se našao pred tobom uznemiren grijehom ili strahom od grijeha, ti ga ljubi očinskom ljubavlju i znat ćes ga suditi, a da ga ne raniš i ne sablazniš.
A sjećaj se uvijek da istom metodom prosuđuješ i one koji su sagriješili požudom za bogatstvom ili za tuđim stvarima. Jer ako je gadan grijeh biti lakom bez potrebe i bez samilosti, te krasti siromahu i nepošteno pljačkati građane, sluge ili narode, manji je, mnogo manji grijeh onomu komu je od njegovih bližnjih uskraćen komad kruha, pa ga on ukrade da utaži glad sebi i svojoj djeci.
Sjećaj se, da ako je mjerilo prosuđivanja i za bludnika i za kradljivca: broj, okolnosti i težina samoga grijeha, da je također, i spoznanje od strane griješnika, mjerilo rasuđivanja t.j. da li je griješnik u času kad je grijeh počinio, znao da griješi. Jer onaj koji s punim znanjem griješi, više griješi od onoga koji griješi iz neznanja. I koji griješi slobodnim pristankom svoje volje griješi više od onoga koji je na grijeh prisiljen.
Zaista ti kažem, da ima ljudskih čina koji su na izgled grijesi, a u stvari su mučeništvo i imat će nagradu pretrpljenog mučenistva.
I iznad svega u svim slučajevima, kad budeš sudio - sjeti se da si i ti bio čovjek i da tvoj Učitelj kojega nitko nije mogao prekoriti za grijeh, nikada nikoga nije osudio ako se je pokajao što je sagriješio.
Jer, zatvoriti vrata Spasenja nekom 'bolesniku' zato što je ponovno upao u bolest, isto je što i htjeti da umre. Jesi li razumio, moj Petre.
- 20:48 -
